Sva srećna društva liče jedna na drugo, svako nesrećno društvo nesrećno je na svoj način. Ovo je, naravno, parafraza možda najpoznatije početne rečenice u svjetskoj književnosti. Da li se i kako ova Tolstojeva misao, koja se u izvornom obliku odnosi na srećne i nesrećne porodice, može primijeniti i na društva? Porodica jeste oblik malog društva, a društvo-velika porodica.
I gospođa Danka ima svoju porodicu, samo što nije na okupu, specifična je, ne liči ni na jednu drugu, ili pak podsjeća na tolike druge. Naime, Danka radi u Budvi, kao pomoćni radnik u privatnom turističkom objektu i iščekuje da li će je gazda pustiti da otputuje kući na slavu, trese je groznica, ima proširene vene, spava u smještaju koji bi samo Dikens mogao dočarati. Njen muž se liječi na psihijatriji, postepeno je zapadao u sve dublju depresiju od kada je proglešen tehnološkim viškom... On ubjeđuje svog psihijatra da ga pusti na dva dana, ovaj oklijeva, u anamnezi su zabilježene suicidalne ideje. Sin je prošao nešto bolje, htio se zaposliti u istoj fabrici iz koje je otac otpušten, njegov sadašnji poslodavac, stranac, imao je više razumijevanja i pustio ga kući za slavu, on sada drijema u svom jugu 55 na parkingu iza restorana i čeka da li će gazda pustiti njegovu majku? Slične porodične tranzicijske priče mogu se sresti u raznim varijetetima na čitavom postjugoslovenskom prostoru. Izmijenjene porodične uloge, gubitak strukture, razgradnja društvenog matriksa u koji je porodica umrežena, nezaposlenost, beskrupulzozna eksploatacija, višestruki psihijatrijski poremećaji, neke su od odlika ovih porodica.
Društvene promjene su u složenom dinamičnom međuodnosu sa porodičnim promjenama. Definicija kojom počinje odjeljak UN o porodici, a koji se inače najčešće citira, kaže da je porodica osnovna funkcionalna jedinica društva koja ima za svoj osnovni cilj socijalizaciju djece te brigu o osjetljivim najmlađim i najstarijim članovima. Dalje piše da je u posljednjih 50-ak godina struktura porodice prošla kroz velike promjene usljed dinamičnih društvenih kretanja. Društveni odnosi, vrijednosti, ideali, prenose se na porodicu i obratno.
Britanci i dalje vole da pričaju o viktorijankoj porodici, Amerikanci o bejbibumers generaciji, Njemci izučavaju specifičnosti porodice posle I svjetskog rata, kada su poniženi i nezaposleni očevi koji su izgubili rat, a sačuvali odlikovanja stvarali povoljnu porodičnu podlogu za razvoj nacizma. Nedavno je u hrvatskoj TV seriji Crno bijeli svijet - obiteljska priča s mirisom 80-ih - pokušana rekonstrukcija tog vremena u SFRJ, prikazani su različiti tipovi porodica - srednje klase, funkcionerska, radnička, porodica vojnog lica… Serija prikazuje kako je u tom specifičnom klasno-porodičnom miljeu, nastajao novi talas roka. Iz tog vremena potiče i urbana teorija, često ne daleko od istine, da su sinovi iz porodica vojnih lica postajali muzičari ili kriminalci - bunt u jednom i drugom slučaju, drugačije kanalisan. Opet, ne slučajno na RTS-u, sklopu šou programa, ide dio sa humorističkim prikazom porodice SFRJ. Da li se radi o nostalgiji i idealizaciji prošlog, potrebi za regresijom u isčezlu porodicu, osjećanju krivice jer je taj model porodice uništen ili se javlja potreba za preispitivanjem dobroćudne porodice u kojoj su se formirali akteri budućeg etničkog rata? Pitanje koje slijedi je da li su generacije koje su rasle u toj “tipičnoj Yu porodici” bile samo pioni u igri očeva i njihovih konflikata i nastavak četrdesetih u devedesetim, ili su pak bili aktivni kreatori? Transgeneracijsko porodično prenošenje društvenih trauma, konflikata, stereotipa i tabua, ako nije prorađeno, osviješteno i pretočeno u uvide, prijeti da izbije kao gejzir u nekom osjetljivom društvenom istorijskom momentu. Tada ne postoji vremensko distanciranje od prošlog, to je onaj usud prošlog u sadašnjem - Istorija sablazan koja se ponavlja deset hiljada godina od Elze Morante.
Kakve su odlike današnje porodice na postjugoslavenskim prostorima, zavisi sa koje su se strane tranzicione odijelnice našle, da li su bliže ili dalje ironično nazvanog praga relativnog ili apsulutnog siromaštva? Klasifikacija novonastalih porodičnih specifičnosti bila bi složena, tanki ostaci srednje klase, tranzicioni gubitnici, ratni profiteri, korporativno-bankarski sloj i još mnoge regionalne specifičnosti koje se odnose na porodične modele.
Posljednjih 15-ak godina psihijatrijska odjeljenja i ambulante preplavio je jedan specifičan profil pacijenata koji nikada ranije nisu tražili pomoć - tehnološki viškovi, nespretni potrošači otpremnina, ljudi proveli čitav život u jednom državnom preduzeću nesposobni da se prilagode novim okolnostima, jednom riječju - izgubljeni. Autentično depresivni tranzicioni gubitnici upoređuju se sa dobitnicima, što produbljuje njihovo osjećanje bezvrijednosti i beznadežnosti. Drugi, manipulacijom i simuliranjem grčevito pokušavaju da preko posljednjeg predstavnika države-psihijatra, naplate svoj radni vijek kroz prijevremenu penziju. Takve tranzicione žrtve, najčešće očevi, svojim nesnalaženjem u novom dobu mijenjanju i porodičnu dinamiku, zarobljeni su u bespomoćnosti, krugu krivice, samooptuživanja, ljutnje na sistem, državu, političare ili svoj bijes usmjeravaju na druge nacije, a njihova djeca na navijače suparničkog kluba ili manjine. U udžbenicima psihologije za srednje škole postojao je slikovit primjer prenosa agresije na društvenoj skali - šef vikne na oca, otac na ženu, žena na dijete, a dijete šutne kuče. Prenos frustracija i agresije u društvu se širi u svim smjerovima.
A ako usporedimo društvo sa porodicom, na postjugoslovenskim prostorima se profilisao specifičan tip tranzicionog oca-političara koji je oduvijek bio tu i aktivno učestvovao u kreiranju nesreće svoje porodice, ali ima neku čudnu sposobnost da se prikazuje kao da je upravo došao s puta iz neke uređene zemlje, bijesan na ukućane zbog nereda i nerada koji zatiče. Ako bi i pokušao da uđe u porodičnu, društvenu terapiju, što se rijetko dešava, on nikako ne preuzima odgovornost za udio u nesreći svoje porodice - on zapravo nije bio tu, on gleda na skupocjeni sat i čeka da se seansa završi, da bi se sljedeći put opet pojavio ljut što se njegova porodica ne mijenja na bolje.
I da, gazda gospođe Danke je bio ljut, pa je za Božič išla kući, ona je pomislila da da otkaz, ali joj duguje dvije plate a i tranzicija je, teška vremena. Pacijent je saopštio psihijatru da je odustao od odlaska kući premda je ovaj već potpisao odobrenje za vikend, na sopstveni rizik.
Autor je psihijatar
Bonus video:
