Drug G. nije razumio za što mu sude, pa šta je sve on uradio za državu, koliko se on samo žrtvovao za nju? I ubijao je, strijeljao po nalogu istog ovog suda - neprijatelje, sve one koji su navodno bili neutralni i ostale koji nisu bili na pravoj strani. I sada da se njemu sudi zbog ubistva jedne žene koja ga je odbila, i da se se stalno naglašava kako je taj čin monstruozan jer je zločinu prisustvovala njena šestogodišnja ćerka. Sudija izriče presudu: “Drug G. se osuđuje na smrtnu kaznu strijeljanjem jer je dana 22. 6. 1968. ubio Mirosandu Satarić u prisustvu njene maloljetne ćerke”. Iznenađen, ljut, zbunjen protestuje, misli je da je neka greška, pa zar on, koji je stvorio tu državu bude osuđen, ko je tu važniji, njegova žrtva koja je podrazumijevala stotine drugih ili jedna drska žena koja je to sama tražila?
Ovako bi mogao izgledati isječak iz suđenja milicioneru Miloradu Goluboviću koji je zgrozio tadašnju javnost. Njegov branilac Filota Fila kasnije je napisao: “Golubović je kao profesionalni izvršilac učestvovao u obavljanju nekoliko stotina smrtnih kazni, i to je kod njega dovelo ne samo do trajne traume već i do potpunog gubitka normalnog ponašanja“. Prema Fili, Golubović je svoju žrtvu „ubio hladnokrvno i kao sa nekim pravom, a na suđenju se držao izvan svih normi. Nije se kajao ni pokušavao da ma čim objasni svoj postupak. Čak je smatrao da je njegovo pravo da ubije ženu koja ga je odbila… Golubović jednostavno nije bio u stanju da oceni šta je pravda, a šta njegovo pravo“. Smrtna kazna je kasnije preinačena u dvadesetogodišnju robiju. Iz zatvora je pisao o svojoj ljubavi prema domovini i tražio da zbog toga bude oslobođen.
Ekstremni primjeri kao ovaj, mogu poslužiti za djelimično rasvjetljavanje psihologije zločina, ali i odnosa pojedinca i države. Jedan od Frojdovih revolucionarnih obrta u shvatanju psihičkih poremećaja bio je i taj da se psihopatološki fenomeni izraženi u daleko manjoj mjeri mogu sresti i kod zdravih ljudi. Tako je većina ljudi prošla kroz neku depresivnu epizodu, sanjala bizarne snove, suzdržala se da uradi nešto strašno, učinilo joj se da je čuje neki glas, a da i dalje ne zadovoljava kriterijume za uspostavljanje dijagnoze psihijatrijske bolesti.
Proučavanje psihopatoloških ekstrema pomaže u razumijevanju skivenijih formi psihopatologije svakodnevnog života. Slučaj druga G. predstavlja primjer sumanute erotomanije sa tragičnom realizacijom u fazi srdžbe i osvete koja je uslijedila nakon faze nade koja nije zadovoljena. Ako bismo se pokušali distancirati od konkretnog događaja koji preplavljuje grozotom, mogli bismo smo uvidjeti i neke univerzalne mehanizme koji se mogu prepoznati i kod današnjih aktera javnog i privatnog života.
Drug G. se identifikovao sa državom koju je stvorio, prema tome, on je sam država, država je produženje njegove tjelesnosti, njegov posjed, a ono što posjeduje služi zadovoljenju ličnih potreba, bez zadrške i prepreke. Nezadovoljenje takve potrebe izaziva frustraciju i tenziju koja narasta i traži hitno olakšanje i rješavanje, rješenja su nekada laka, a nekada manje ili više okrutna. Ovdje vidimo kako funkcioniše princip zadovoljstva i gubitak granice između željenog objekta i onoga koji je uskraćen. Ako bi smo krenuli unatrag, ona poznata sintagma bi išla - ko ubija, prije je krao, a još prije i lagao.
Ako identitet potiče od latinskog identitas - istovjetnost, onda identifikacija sa državom počiva na potpunom poistovjećenju i simbiozi sa njom, gubljenju psiholoških, ali i fizičkih granica, tako prostor, ljudi, dobra i nasljedstvo te države pripadaju onome koji se potpunije identifikuje. U bolesti je ova identifikacija konkretna i bukvalna a na višem nivou maskirana suptilnijim mehanizmima.
Ovaj slučaj ima naravno i svoju izraženu seksualnu komponentu, tako u ovom slučaju drug G. nije mogao izdržati isključenost iz seksualnog čina dotične sa svojim partnerom. Poistovijećivanje sa državom, kao arhajskom, velikom ženom obećava nepresušan izvor zadovoljstva, ko pokuša da stane između zadovoljstva i aktera može stradati. Dalje, tu prominira strah od ženske sekualnosti i njene slobode.
Još jedan bitan element je funkcija “ne”. Razvoj kapaciteta da se izrazi “ne” je jedno od najvažnijih dostignuća razvoja identiteta, autonomije i granica ličnosti. To “ne” pokazuje dokle seže vlastito pravo i pravo drugoga. Čovjek bezuslovno spojen sa državom teško podnosi “ne” koje staje između njega i izvora zadovoljstva.
Još jedan bitan psihološki odbrambeni mehanizam koji se ovdje može izdvojiti je i projektivna identifikacija, koja prestavlja pripisivanje svojih loših osobina drugome, ono čega bi smo se htjeli otarasiti ubacujemo u drugoga i onda to isto neprihvatljivo napadamo. Tako sve loše čovjek-država vidi u onome drugome koji prijeti da ugrozi tu čvrstu vezu. Napadajući drugoga, oslobađa se svoje agresije i perverzije.
A ako se ponovo vratimo na konkretan slučaj, završićemo pričom o spomen ploči koja je podignuta dvije godine po zločinu i postavljena na pročelje kuće ispred koje se tragedija odigrala. U valu vulgarne privatizacije vlasnik kuće je skunuo sa fasade i uzidao u trotoar, nije izdržao poruku, pa biste je, ako slučajno prođete beogradskim Dorćolom, mogli nepažnjom mogli i nagaziti.
Na ploči piše: “Žene, ljudi i deco, ovde je 22. juna 1968. revolverskim kuršumima izrešetano telo nedužne, čestite i dobre žene i majke, Mirosande Satarić, na očigled njene male ćerkice. Svoj mladi život žrtvovala je braneći svoju čast i poštenje. 8 mart 1970. Obeležje se stavlja na inicijativu 48 radnih kolektiva grada Beograda”.
Svakako, najtragičnija komponenta ovog slučaja svakako se odnosi na traumom i gubitkom majke prekinuto djetinjstvo djevojčice. Ako se ovo opet uzdigne na nivo univerzalnog značenja, može ukazati na činjenicu kako ljudi koji su potpuno identifikovani sa državom uzimaju nečije djetinjstvo i mladost crpeći sve za sebe, a djeca rastu naučena da su zakinuta od svoje države, sa osjećanjem krivice, identifikovana sa agresorom, bez razvijenog zdravog kapaciteta da kažu “NE”.
Bonus video:
