Život se često s pravom opisuje kao put, pun prepreka i izazova. Ako ste se nekada vozili nekim stvarnim regionalnim putem pa iz znatiželje, ili tek da nešto promijenite, skrenuli na stari put koji je zbog novog izgubio svoju važnost, sigurno ćete naići na jednu od onih kafana krajputašica, koja je pored prodavnice jedina institucija u opustjelom mjestu.
Na terasi ispred kafane sjede samo dva gosta za zasebnim stolovima, poluokrenuti leđima jedan drugom, prekrštenih nogu, kao blizanci iz horoskopa, zagledani u neku daljinu, ćute, ne progovaraju. Kako gazda izađe oni živnu, obraćaju mu se ponaosobce, nikada ne upadajući jedan drugom u riječ, shvatate da oni ne razgovaraju. Od malo mještana koji su ostali na selu i koji bi mogli bar razgovorom olakšati čamotinju sporih dana, njih dvojica međusobno ne govore. Upućeni jedan na drugoga svojim neprimjećivanjem, okrenuti leđima, kao lik i odraz u ogledalu, ćute. Ćutnja je teška i gusta, gotovo opipljiva i ispunjava svjež vazduh koji se spušta sa predvečerjem. Pitate se kako li je zimi kada ćute uz pucketanje šporeta na drva, da li je zagušljivije od duvanskog dima ili od njihove ćutnje? Nekada su bili nerazdvojni, bučno su razgovarali, smijali se sve do jedne večeri kada su posle dugog prepiranja i natezanja zaćutali, od tada muk. Oni spolja gledano više nisu živi jedan za drugoga, kao da su otkunuli komad tijela drugoga i sad svaki ima dio tuđeg a nedostaje mu onaj svoj dio. Pa tako, niti da se razdvoje niti ponovo spoje.
Na jedan takav put krenuo je prema mitologiji helenski junak Tezej kada je sazreo i ojačao te se zaputio da preuzme kraljevstvo svog ostarjelog oca. Na tom putu on sreće mnoge opasne izazove koji prijete da prekinu njegovo putovanje, to su monstruozni presretači putnika koji ih na najsurovije načine muče i ubijaju. Posljednji u nizu je Prokrust ili Damast koji je živio kraj rijeke nedaleko od Eleusine. Prokrust je presretao putnike i primoravao ih da legnu na jednu od dvije postelje, veliku i malu, visoke prolaznike na malu, niske na veliku. Kojima bi noge prealazile dužinu kreveta, Prokrust bi odsijecao onoliko koliko su duže od postelje, a druge koji su bili prekratki bi istezao do željene veličine. U mitologijama se ne nalazi na podatak da je naišao neko ko je odgovarao veličini Prokrustovog ležaja, svi bi na kraju torturom bili ukalupljeni u željenu veličinu. Hrabri Tezej stavlja Prokrusta na njegov sopstveni ležaj i podvrgava ga metodi rastezanja i kidanja koju je zločinac primjenjivao na svojim žrtvama. Tezej nastavlja dalje ka cilju uz predhodno ritualno spiranje krvi zločinaca kojom se isprljao.
Tumačenje mitoloških tema je neiscrpan izvor inspiracije, a uz asocijativnu simboličku obradu postaju bliske i aktuelne. Priča o Prokrustu, između ostalog, govori o nemogućnosti prihvatanja drugog i drugačijeg, te nepomirljivost sa činjenicom da taj drugi ne može nikako da se uklopi u naše željene mjere i potrebe. Tu počinje rastezanje, prvo fantazmatsko i verbalno, pa ako zakažu stege civilizovanosti onda i fizičko mijenjanje ličnih granica. Na samom početku, učesnici dijaloga iz “velike ljubavi” imaju strasnu potrebu da ukalupe sagovornika, da ga rastegnu do željene mjere, pa da ga komotno smjeste na svoj udoban ležaj, da se napokon slože i kao ljudi mirno kohabitiraju u svojoj istosti. Upitno je koliko se iza namjere da se drugi smjesti u kalup krije autentična želja za slaganjem, za izgubljenim duhovnim blizancem, a koliko je već u osnovi ona agresivna? Kalupi su razni - politički, ideološki, nacionalni, vjerski, seksualni… S obzirom da su uglavnom uski, stvar prelazi u drugu fazu, skraćivanja i kidanja, u miru psihološki, dok se u ratu jasno prelazi na stvar. Negiranje drugoga i ukidanje govora je unutrašnje ubistvo, njegov psihološki je ekvivalent.
Zagonetka Prokrustovog ležaja odnosi se i na poteškoće u toleranciji neodređenosti i nedefinisanosti drugoga, nestrpljenje da se drugi što prije smjesti u neku kategoriju. Sagovornik je iziritiran ako izmičete jasnom izjašnjavanju i deklarisanju, ko ste i za koga ste, steže verbalni obruč oko vas, pritiska, rasteže, vadi sataru u obliku direktnih pitanja, prelazi na konkretan nivo, svako odugovlačenje je za njega mučenje. Svaku namjeru komplikovanja analizom, pitanjima ili naprosto priznavanjem neznanja doživljava kao provokaciju. U vezi s tim je i osjećanje ambivalencije, pomiješanih osjećanja što predstavlja kapacitet da se prema osobi, pojavi ili nekoj grupi istovremeno može gajiti čitav spektar stavova i raspoloženja. Prokrustov ležaj ne podnosi međuzone i prelazne forme koje se ne mogu nigdje svrstati. Cijepaju se i dijele osobe, a i čitave grupe, na potpuno dobre i zle. Oni naši dobri, nemaju baš ništa lošeg u sebi, kao što dušmani nemaju ništa ljudsko u sebi. Idealizacija i denigracija. Riječ je tu i o nepodnošenju neznanja i onog nesaznatljivog u svakom biću i želja da se što prije na silu riješi ta nuspojava. Povezana je i sa implicitnom dehumanizacijom i opredmećivanjem jer se samo predmeti mogu smjestiti u jasno odijeljene fioke. Dehumanizacija je preduslov svakog zločina, prvo tinja dugo i neprimjetno i čeka pogodan momenat da se rasplamsa.
Tezejev mitski put govori i o razvoju identiteta i svim preprekama i opasnostima na koje junak nailazi. Pokušavaju ga prevaraiti, zavesti, poniziti, razapeti, gurnuti u provaliju nepostojanja i na kraju otkinuti njegove najvažnije djelove, simboličkom kastracijom da ne bi bio bio sposoban za dalju duhovnu i fizičku kreaciju. Prokrustovo kidanje nogu simbolizuje zaustavljanje napretka i daljeg samostalnog hoda. Nije slučajno Prokrust boravio blizu Eleusina koje su krile Eleusinske misterije koje su ostale zauvijek neotkrivene i koje svak za sebe mora otkriti ako uspije da prevari Prokrusta. Identitet i individuacija u sebi pomiruju paradoks neophodne istovjetnosti sa grupnim normama ali različitost, individualnost i neponovljivost, na šta se najčešće prokrustovski nasrće. Ko se odupre Prokrustu, mogao bi biti nagrađen Tezejevim kraljevstvom autentične individualnosti i tako biti slobodniji, ako to nije malo?
Onu dvojicu prijatelja i dalje ćete naći kraj puta bez riječi, međusobno zarobljene. Kao da čekaju da sljedeću turu donese sam Godo, i skine ih sa Prokrustovog ležaja na koji su se međusobno polegli. Da li ono Godo znači nikad ili nekad?
Autor je psihijatar
Bonus video:
