Pored zvaničnih godišnjica, postoje i one private kojima obilježavamo važne datume. To su ona neizgovorena kalendarska mjesta gdje zabadamo biografske čiode kada se sjećamo, slavimo ili tugujemo važne događaje iz prošlosti. Unutrašnji svijet je kao reljef ispresijecan tim vremenskim koordinatama. Jedan od takvih datuma je i 15. IV 1979. i on je postepeno prešao iz spoljašnjeg u unutrašnje psihološko vrijeme koje je teče po subjektivnim zakonitostima, za razliku od mjerljivog hronološkog vremena.
Grad i susret
Budvanski Stari Grad bio je zatvoren i u ruševinama, ulice zakrčene djelovima obrušenih zidova, otpadom i građevinskim materijalom za obnovu. Ulicama su se kretali samo radnici angažovani u sanaciji starog jezgra stradalog u razornom zemljotresu. Naročito mistično i sablasno djelovale su kuće kojima kao da je samo otpao čeoni zid i otvorio pogled u unutrašnji svijet nečijeg doma. Pokućstvo razmješteno kao da se tu do prije koji čas odvijao život jedne porodice. Poput onih kuća za lutke.
Tokom rutinskih radova na obnovi fasade kuće na malom Trgu od Palmi, majstor je naišao na reljefno profilisan kamen koji odudara od uobičajene teksture kamenog zida. U kamenu ugravirana slova - njemu nerazumljiva. Začudio se što kameni natpis nije iznad glavnih ulaznih vrata ili pročelju gdje su obično postavljani porodični grbovi i druga heraldika. Majstor je bio iznenađen otkrićem te je pozvao koordinatora sanacije Starog HGrada, Željka Mitrovića radi konsultacije. Susret Mitrovića sa pločom i značenjem natpisa je momenat spoznajne vrtoglavice i uspostavljanja vremenskog mosta između dva graditelja.
Na ploči piše: Fato teramoto adi 6 aprile 1668. A-B - Urađeno za zemljotresa 6. aprila 1668. i inicijali autora A.B. Dva čovjeka iz dva vremena udaljena tri vijeka na istom zadatku obnavljanja porušenog u neumitnoj stihiji. Divljenje i identifikacija Ž. M sa starim majstorom A.B. i povezanost istom potrebom da se popravi, obilježi i opomene na opasnost i cikličnost prirodnih katastrofa. To je tren u kom se izjednačuje lokalno i univerzalno, a kratke sekvence ljudskog trajanja pomiruju sa dužim istorijskim, geološkim i kosmičkim epohama. Ovaj dio svijeta broji vrijeme između zemljotresa. Pominju se oni iz V i VI vijeka u kojima su u moru nestajali Epidaurus, Rizhon, Acruvium, pa najpoznatiji iz aprila 1667. kada su gradovi uz obalu južnog Jadrana izgubili i do polovine stanovnika a uslijedili požari, epidemije i pljačke, pa slijedeći naš, iz aprila 1979. Sve ove velike trešnje sa nekom budućom sažimaju se u jednu vremensku tačku.
Građevinski termin obnavljanja oštećenog - sanacija, potiče od latinskog sanatio - liječenje, vidanje i ozdravljenje povrijeđenog. Kuće su kao i ljudi, dijele njihove sudbine i nadživljuju ih. U psihoanalitičkoj terminologiji za oporavak od psihološkog napada se koristi termin reparacija koja predstavlja obnovu unutrašnjih objekata poslije psihološkog oštećenja, agresije i destrukcije. Kapacitet za reparaciju je i mjera mentalnog zdravlja. Unutrašnji objekti potiču iz odnosa sa bitnim osobama, a spoljašnji objekti-kuće reprezenti su tih unutrašnjih. Gaston Bašlar strukturu kuća upoređuje sa organizacijom psihičkog aparata od podruma-mračnog i nagonskog nesvjesnog, tavana i krova, svjesnog ega - dnevne sobe, prozora - očiju. Takvi su i stari gradovi. Zidine predstavljaju granice ega i kožu, luka komunikaciju sa svjetom, trgovi mjesto susreta, crkve obredna mjesta onostranog, opština organe racionalnog, super ega i kontrole, mračne prljave ulice sa birtijama, nekad bordelima označavaju topose požude, ida i nagonskog kao u Živkovim Beštijama. Grad kao metafora duše.
Rascijep
Samo ribari znaju kakva je zapravo prava boja ribe. Tek izvađena iz mora riba ima neopisiv kolorit i sjaj pigmenta prilagođen dubini koji brzo blijedi na svjetlosti dana. Milo Milunović je iz svoje barake koja se nalazila na Slovenskoj plaži, tamo gdje su danas nabacani eloksirani kavezi, izlazio u zoru i sačekivao ribare da bi ovjekovječio njihov ulov na platnima. U to vrijeme više je ljudi bilo posvećeno kreativnosti sadašnjeg-svakodnevnog, a manje megalomaniji budućeg.
Tako je tog uskršnjeg, nedjeljnog jutra budvanski fotograf Niko Šuljak izašao na rivu da fotografiše tek ulovljene hobotnice. Izabrao je crno-bijeli film da bi naglasio konture pipaka. U trenutku dok je izoštravao sliku kroz objektiv svog “nikona”, strašan huk koji se pretvorio u neopisivu buku ispunio je prostor, fotograf je podigao objektiv i ugledao Stari Grad kako nestaje u oblaku prašine. Pritisnuo je okidač i pojurio ka gradu koji nestaje. Unutra je bilo sve što je imao, njegova porodica i njegov svijet. Dok se zemlja tresla probijao se kroz ruševine i ljude koji su bježali napolje, nije znao da li su njegovi živi. Vrijeme se razvuklo, vječnost koja nikako da prođe.
Vrijeme traume je usporeno. Ličnost kao da se dijeli na onaj dio koji posmatra i koji proživljava katastrofu - disocijacija, cijepanje svijesti. To je odbrana koja čuva od preplavljenosti strahom kada se stvaraju pukotine u duši kao i na površini zemlje.
Zavist
Traumatični događaji mijenjaju pogled na svijet, vrijeme se dijeli na prije i poslije. Iskustvo iskonske ugroženosti i doživljaj bliske smrti nikog ne ostavljaju nepromijenjenog. Osjećanja su pomiješana, reakcije individualne - odloženi izliv emocija, kasni uvid, oduzetost... Jedan od fenomena sa kojim se psihoterapeuti u radu sa pacijentima koji su preživjeli neke vrstu katastrofe susreću je i čudno, naizgled paradoksalno olakšanje. Ljudi vole katastrofe to ih zbližuje, tačno je ispjevao Branimir Štulić.
Taj fenomen je slojevito duševno iskustvo, a jedan sloj se odnosi na iznenađujuće oslobađanje od osjećanja zavisti. Pitanje, otkud tu zavist i olakšanje zbog njenog slabljenja? Zavist je jedan od temeljnih fakata psihičkog života koji je najčešće potiskivan i negiran. Teško se razlikuje od ljubomore, a nešto lakše od kompeticije. Tako se na primjer u Starom i Novom zavjetu, zavisno od jezika i prevodioca, na istim mjestima naizmjenično koristio drugi termin. Ljubomora predstavlja želju za posjedovanjem nekog ili nečeg što pripada drugom s nadom da bi to donijelo uživanje po zaposijedanju željenog objekta. Zavist je teži oblik negativnog osjećanja koji teži da pokvari, otme ili uništi ono što drugi posjeduje, dakle ne predstavlja autentičnu želju da se uživa u tome što nedostaje. Po nekim psihoanalitičarima, zavist je izraz nagona smrti, a po drugima nastaje kao frustracija usljed nezadovoljene potrebe za ljubavlju. Oba osjećanja spadaju u repertoar onog ljudskog koje nikom nije strano.
Suprotnost zavisti uslijed osjećanja stalne zakinutosti je zahvalnost na onome što život pruža. Ništa novo, puno je narodnih mudrosti o tome. U zavisnosti koliko je ko opterećen teškim bremenom zavisti ili važnije kojim mehanizmima izlazi na kraj sa istom proizilazi njegovo duševno zdravlje. Duhovna širina, tolerancija, pomenuti kapacitet za reparaciju i integraciju obrnuto su proporcionalni sa opterećenošću zavišću. Solidarnost za vrijeme i posle katastrofe nadvladavaju sebičnost. Čovjek prevrednuje osnovne vrijednosti života u suočenju sa snagom stihije. Kroz psihoanalitički terapijski proces a i svakodnevni život pažljiv posmatrač može pratiti variranje, kolebanje, borbu sa zavišću i njene poslijedice. Zavist je povezana sa pohlepom. Pohlepa je neutaživo popunjavanje unutrašnje praznine. Često se sreću materijalno jako bogati ljudi ali i dalje zavidni, zgrtanje im služi kao odbrana od sopstvene zavisti.
Učenje iz iskustva
Olakšanje od zavisti i pohlepe, sreća što smo preživjeli i što nam niko blizak nije stradao, kratko traju. U ovom slučaju je samo nedjelja spasila sve učenike i nastavnike Budve iz stare austrougarske zgrade koja se stropoštala u gomilu. Sa školom se urušio samo kostur u kabinetu biologije. Tu bi se mogla podignuti neka spomen ploča tragediji koja se nije dogodila, kao opomena ali bi zauzela previše mjesta, jedan tzv. viseći šank. Katastrofično iskustvo i opomena se potiskuju. Vrijeme opet poprima onaj usitnjeni tok lokalnog i zaboravlja se širi aspekt trajanja. Za duševni razvoj je neophodan kapacitet za učenje iz iskustva, integraciju znanja i vremensko transponovanje. Zavist je atak na mogućnost povezivanja. To bi se moglo primjeniti i na grad kao metaforu duše, Budva je zaboravila da integriše svoje istorijsko iskustvo, materijalno i duhovno.
Loš omjer zdrave kompeticije, zavisti i pohlepe. Ostale su samo anegdote o japanskim stručnjacima koji su upozoravali da zbog seizmičke neuralgičnosti, močvarnog i sedimentnog tla nastalog spiranjem sa okolnih planina ne treba graditi visočije od tri sprata. Sada se povremeno može čuti kako mještani u razgovoru u kulminaciji ozlojeđenosti prizivaju neki novi zemljotres da preuredi stanje, da donese olakšanje od pohlepe ili kako bi opet Štulić rekao “Ko ne pamti, iznova proživljava.” Dominira resentiment ta čudna mješavina ogorčenja, tuge i povrijeđenosti - osjećanja koja izrastaju iz nemogućnosti otpora i borbe. Duh, uslijed slabosti i straha, zaokupljen je osjećanjem nemoći, što sve rezultira odustajanjem od viših etičkih vrijednosti zarad nižih-dostižnih sa posljedičnim gomilanjem i potiskivanjem želje za osvetom.
Onaj kamen-poruku graditelja iz 1668. teško ćete naći, sada su sa unutrašnje strane tog zida okačene crno-bijele slike Budve koje više nema, tu u konobi, možete dobiti jednostavan i dobar pjat ribe, čuti neku staru priču i pjesmu, to je gotovo sve što je ostalo od jednog svijeta. Da li je dovoljno, ozlojeđenost i nostalgija, naspram metastaze pohlepe i zavisti?
Bonus video:
