Ovih se dana navršilo 97 godina od događaja koji se odigrao u zoru oko 6 sati 11. 2. 1918. Nisko tmurno nebo teške južine i planine nad Kotorom bili su mučan mizanscen. Na Škaljarskoj padini koja se spušta ka Kotoru, pred streljački stroj izvedena su četvorica mladića. „Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili hoćete da nas strijeljate?“- viknuo je František Raš, Čeh. Desilo se nešto nenadano - jedan vojnik iz streljačkog stroja izgubio je svijest. Kao da se dogodila inverzija strijeljana, pao je pucač, potencijalni ubica, smrt koju je trebao odaslati odbila se kao u ogledalu. Da li je to bilo histerično kolabiranje koje se ne oprašta vojniku kao odgovor na pogled u oči smrti? Vojnik se suočio sa smrću svojih kolega i spasio se Kainovog identiteta ubice sabrata koji je vječan. Strijeljanje je obavljeno tek kada je novi vojnik pristupio streljačkom stroju. Taj obrnuti pucanj u zoru u oko 6.50 otvara simbolički horizont koji se otvara do danas. A kako je počelo?
“Pitanje crijeva”
U to vrijeme širile su se vijesti o pobunama mornara u Puli i Šibeniku, pričalo se i o revoluciji koja je prije par mjeseci buknula u Rusiji kojoj su odlučujuću ulogu odigrali mornari. Hrana je bila očajna. Više puta je dolazilo do glasnog negodovanja zbog neukusnih i siromašnih obroka. To „pitanje crijeva“, kako ga je zvao Krleža, provlačilo se skoro kroz svako kasnije analiziranje uzroka i povoda pobune. Privilegije oficirskog kadra bile su ogromne i odvijale su se pred očima mornara. Oficiri su imali pravo ba boravak porodica na brodu ili na kopnu, posjetu pansionima sa “slobodnim damama” - “pitanju crijeva” pridružio se i Frojdov korijen frustracije. Bila je četvrta godina Velikog rata, dopusti su bili gotovo zabranjeni. Neki od mornara iz Dalmacije više su puta za četiri godine plovili pored rodnog mjesta, a nisu mogli otići do doma. Prilike u rodnim mjestima i porodicama bile su loše, glad, siromaštvo, odsutni sinovi, koji ne šalju pomoć. Neki od zahtjeva mornara u prvom pismu Komandi bili su bolja hrana i potpuna demobilizacija a u kasnijem „dopust plaćen kao i ranije“.
Boka Kotorska je sa Pulom bila najznačajnija ratna luka Austro-Ugarske monarhije na Jadranu. Od 1915. ratna zona Boke koja je obuhvatala i Njemačku podmorničku bazu. Snage stacionirane u Boki su bile angažovane u operacijama napada brodova sila Atlante koje su učestvovale u blokadi Otranta. Od Veriga do Rosa bila je stacionirana glavnina snaga sa 6.000 mornara i oficira; krstarice, razarači, podmornice, brodovi-kasarne, radionice i mnoštvo pomoćnih vojnih plovila sa slikovitim imena članova kraljevske porodice, austrijskim i ugarskim nacionalnim herojima, toponimima višenacionalne Monarhije. Na vijencu planina i priobalju razmješteno je 4.000 vojnika kopnene vojske u tvrđavama i artiljerijskim uporištima. Sveukupno oko 10.000 vojnika u čitavom reonu ratne luke.
Crvene i bijele zastave. Pobuna
Ko danas plovi Bokom teško može zamisliti arenu načičkanu svakojakim ratnim brodovljem, ljudstvom i vojnom infrastrukturom tog vremena. Tačno u podne 1. 2. 1918. pucanj dok su oficiri bili na ručku sa najvećeg Sankt Georga označio je početak pobune. Jedna za drugom dizale su se crvene i bijele zastave na jarbolima. Crvena kao simbol revolucije, bijela kao apel za mir i okončanje rata. U ovoj dihotomiji boja i težnji očituje se kontradiktornost, težnja za pomirenjem, mira i revolucije. Pucnjavom, plotunima i povicima sa drugih brodova i kopna, odgovoreno je na poziv sa St. Georga gdje je intonirana Marseljeza. Oficiri su bili razoružani i zatvoreni, tom prilikom je jedan od njih ubijen, a drugi ranjen. Uspostavljen je komitet mornara koji je komandovao pobunom. Slijedi prepiska sa ratnom komandom, taktiziranje, pregrupisavanje snaga, poziv obje strane za pomoć, jednih za gušenje ustanka a pobunjenih mornara za podrškom. Hronologija je puna zanimljivih obrta, detalja protkanih ličnom neispisanom dramom mornara. U pismu majci i djeci František Raš piše: „Draga mamice i moja draga djeco. Opraštam se sa vama, ne znam šta me čeka u sledećem trenutku…”. Pismo je upućeno u Prerv, mali mirni češki grad u Moravskoj gdje danas stoji bista Františeka Raša. Pobuna je bila masovna, najveća u istoriji savremenog ratovanja na ovim prostorima, podiglo se 6.000 mornara. Jedan od brodova koji nije podigao crvenu zastavu bila je Krstarica Novara. Jedan od zapovijednika Novare bio je Mikloš Horti, čovjek koji je na strani Hitlera 1941. uveo Mađarsku u II Svjetski rat. Zbog držanja u pobuni mornara u Boki vanredno je unaprijeđen u zapovijednika flote. U svom dnevniku piše kako je kasnije, u maju te iste godine, poučen iskustvom teško ugašenog ustanka u Boki naredio strijeljanje jednog Čeha i Dalmatinca na palubi zbog dojave o mogućoj pobuni.
Komiteti mornara su bili heterogeni po nacionalnosti, političkom opredeljenju, viziji ciljeva pobune, konkretnih pitanja. Italijani su predlagali isplovljavanje na otvoreno more ka Italiji i pridrživanje mornaricama Antante, slovenski mornari su se protivili tome, Njemci i Mađari takođe, svi iz svojih razloga. Dolazilo je do pometnje, svađa, izostajala je očekivana podrška sa kopna, predlagalo se prihvatanje ponuđenih predloga, pobuna se gasila.
Prijeki sud
Dana 3. februara pred Boku su doplovili brodovi, pojačanje iz Pule. Krstarica Novara sa Hortijem i njemačke podmornice su se grupisale od Veriga u bojnu formaciju. Do podne crvene zastave su skinute sa jarbola. Izvršena su masovna hapšenja mornara, većina je zatvorena u tvrđavi Campo Mamula na ostrvu Lastavica.
Uslijedio je brz prijeki sudski proces u Kotoru, koji je morao biti okončan u 72 sata inače bi nadležnosti prešle na redovne vojne sudove. Na smrt strijeljanjem osuđeni su su: Franc Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz Krila Jesenice pored Splita. Pred redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od toga je 48% bilo južnoslavenskog porijekla, većinom Hrvata iz Dalmacije i Istre, 20% talijanskog, 13% Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Mađara i ostalih. Dobili su višegodišnje kazne, deset ih je umrlo u zatvoru ne dočekavši oslobođenje krajem iste godine. Za njih i strijeljane rat je kasno završio, nisu dočekali mir, slobodu i osnivanje svojih nacionalnih država.
Don Niko Luković iz Prčanja dobio je zadatak da ispovijedi osuđene. Potresna su njegova sjećanja na posljedne riječi osuđenih, mogle bi da posluže kao poema i manifest. Don Niko je počeo tješiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za pravednu stvar. Na to mu je Šižgorić odgovorio: "Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo da živimo na ovom svijetu i da radimo za narod“. Mate Brničević je bio miran: “Ne žalim što sam učestvovao u pobuni. Ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'". Strijeljani su odbili da im povežu oči. Gledali su u oči smrti čiji pogled pali mornar iz strelačkog voda nije izdržao.
Kasnije političke interpretacije su se smjenjivale, kao što to biva sa velikim istorijskim događajima, dolazilo je do svojatanja, prećutkivanja i negativnog konotiranja. Tako je 1928, posle sukoba dva admirala oko tumačenja pobune, kralj Aleksandar odlučio da je neprikladno nadalje obilježavati godišnjicu pobune zbog revolucionarnog karaktera . Pitanje je, gdje u svijesti je bila pobuna iz 1918. Spasiću i Mašeri kada su tonuli sa svojim brodom i državom? U SFRJ se godišnjica redovno obilježavala u prisustvu učesnika, vojnih i političkih zvaničnika.
Incpiracija umjetnika
Kulturni legat pobune mornara u Boki 1918. je nastavio da inspiriše i umjetnike.
Njemački pisac, ljekar i ljevičar Friderich Wolf 1930. piše dramu Die Matrosen fon Cattaro koja je uspješno izvođena u Njemačkoj, čak i u New Yorku 1934-35. Wolf je bio provokativan pisac, zbog čega je i emigrirao iz nacističke Njemačke, a pobunu mornara je iskoristio kao metaforu društvenih promjena. U produkciji Zeta filma 1979. je snimljen je film Kotorski Mornari u režiji Fritza Bornemana. Jane Hathaway u knjizi o najznačajnijim pobunama i ustancima u svijetu ubraja i bokeljsku zajedno sa, između ostalog, čuvenom pobunom crnih robova na brodu Amistad. Spisak nije potpun. Ima nešto u ovoj pobuni što izmiče lakoj verbalizaciji. Svima koji su se bavili ovom temom zajednička je fascinacija snagom, masovnošću i plemenitošću ideala za koje su se mornari borili. Vječno je pitanje zabluda koje su kasnije demantovale težnje pobunjenih da promijene svijet na bolje. To je opšte upitno mjesto, da li je žrtva palih za buduću slobodu uzaludna? Žrtve su konkretne i ljudske, a ostavština univerzalna i simbolična. Zašto je priča o ovoj pobuni onespokojavajuća? Svako od nas je makar jednom poželio biti dio velikih promjena i pobuniti se protiv društvene nepravde i tu pobunu je morao ugušiti u sebi. Većina nas nosi u sebi neku ugušenu pobunu. Zato se možemo zapitati, šta danas možemo reći na grobu strijeljanih mornara?
Bonus video:
