Još od 1997. i vesele zgode da je zagrebački Dinamo nakantala Mladost 127 iz Suhopolja, ne pamti se valjda takvo iznenađenje. “Bit će ovo najdosadniji izbori ikad”, rekao je netko u konobi “Hvaranin” prije mjesec i po, a svi prekaljeni politički komentatori za stolom, do jedan iskusni novinarski vuk potvrdno je zakimao trijebeći drače škuša. O kako smo bili slijepi. Umjesto da Ivo Josipović bezbrižno trčkarajući, sve usput šaljući poljupce obožavateljima i berući ljubičice uz rub terena, uđe u drugi mandat, Kolinda Grabaš-Kitarović ga je u infarktnoj završnici drugog kruga predsjedničke utrke porazila za trideset tisuća glasova.
The bright side od life
Nije to, pogađate, ishod kakav sam ja želio. Naprotiv, bio sam i nešto utučen u nedjelju navečer. Ali, s druge strane, kao čovjek koji voli šalu, ne mogu reći ni da mi je sasvim krivo da mi je Grabar-Kitarović predsjednica. Imat ćemo, ne sumnjam, mnogo radosti s njom. “Always look on the bright side of life”, kazali bi Pythoni. Ostavimo ipak nju po strani, bit će vremena, dugih je pet godina pred nama, i posvetimo se radije sada bivšem predsjedniku. Gdje je s njim pošlo ukrivo? Kako je Josipović izgubio stvar koja se koliko jučer činila dobivena?
Priznao sam kako to nisam ni slutio, tako da je ovo što ću napisati zapravo bezvrijedno i suvišno naknadno pametovanje, ali tko zna, možda svejedno posluži kojem političkom poletarcu što je skromnih nadanja istom počeo karijeru četvrtim mjestom na stranačkoj listi za kotarske izbore. Što nam, dakle, iz ovoga ostaje za naraštaje koji dolaze? Čemu nas je zlosretna Josipovićeva sudbina naučila? Važnije od ičega, po mom mišljenju, jest da se ne možeš svima svidjeti. Čitav se predsjednički mandat Ivo Josipović trsio da ga svi vole. Pazio je da se nikome ne zamjeri i na kraju toga promašenog, besmislenog, sizifovskog nastojanja, u nedjelju u dvadeset dva i trideset, nezadovoljno opazio da se nekako zamjerio natpolovičnoj većini izašlih na izbore.
Odbio jedne i druge
One koji ga otpočetka nisu mogli smisliti nije, naravno, pridobio, a one kojima nije bio mrzak odbio je svojim opreznim, plahim stavom. Ono što se Josipoviću možda činilo kao građanska uljudnost, drugi su doživljavali kao kukavičluk.
Stipe Mesić, recimo, vjerojatno nema ni Josipovićevu pamet ni učenost. Mesić je, osim toga, imao čudne, da ne kažem zazorne prijatelje i koji put je skandalozno griješio, kao kad je navijao za Nadana Vidoševića za svog nasljednika, ali je imao jednu presudnu predsjedničku vrlinu koja Josipoviću tragično nedostaje. Mesić se nije bojao ugaziti u drek. Mesić se znao nositi s nelagodom da ga ljudi ne podnose, da ga neki čak strastveno i divljački mrze. I možda samo jednom trenutku 2001. godine, jednoj veličanstveno odvažnoj, istinskoj vladarskoj gesti, kad je sam za sebe šapnuo “E, nabijem vas!” i potezom pera poslao u penziju dvanaest generala, može zahvaliti da je cijelo desetljeće opstao na vlasti. Hrvatska, znamo, u međuvremenu nije postala bolja zemlja. Ljudi su iscrpljeni, poniženi, obeshrabreni i zgađeni, na rubu su živaca i rado bi nekoga poslali u vražju mater ili, još bolje, da netko s visokog mjesta to umjesto njih učini.
Bilo je mnogo prilika da Ivo Josipović nekoga ošine, mogao je lijepiti zaušnice i lijevo i desno da sve zvoni s Pantovčaka.
Nije, zapravo, učinio ništa
Trebao se, za početak, možda i otvoreno sukobiti s premijerom Zoranom Milanovićem, pozvati na red Vladu koja je iznevjerila očekivanja, i čitava bi mu zemlja klicala zbog toga, a da je bio oštriji s nacionalistima, zacijelo bi učvrstio svoj status među glasačima ljevice. Ništa od toga on, međutim, nije učinio. Jedan jedini put da smo Ivu Josipovića vidjeli stvarno ljutitog bila je zapravo glupa, do dana današnjeg nerazjašnjena afera kad se zakrvio s politički beznačajnim predsjednikom Srpskog narodnog vijeća. Pet godina je on bio predsjednik, a uspio se posvaditi samo s Miloradom Pupovcem. Pa, recite i sami, zar je to neka predsjednička bilanca? Zar takav netko doista zaslužuje drugi mandat? Mislim, da vas ne lažem, ja sam triput glasao za njega. I u drugom krugu 2009. i na posljednjim izborima, i čisto mi je žao toga nedvojbeno ispravnog, pametnog, poštenog i pristojnog muškarca, ali, brate, u svojoj želji da nikoga ne uvrijedi, baš ga je pretjerao. Jedna poslovica, mislim, perfektno objašnjava ovo što mu se dogodilo. Mogao si se svidjeti mnogima da se nisi trudio svidjeti svima.
Slobodna Dalmacija
Bonus video:
