“Odricanje od NATO strukture bio bi prvi korak ka ozdravljenju i opstanku svijeta.'' (Imanuel Volerstin)
Tog sunčanog martovskog dana u OŠ „Savo Pejanović“ u Podgorici, razigrane glavice, a među njima i ja, đak prvak, iščekivale su zvuk školskog zvona da oglasi kraj nastave. Umjesto njega, začuli su se jauci sirena. Zbunjeni i uplašeni pokušavali smo shvatiti šta se dešava. U tom trenutku ni mnogo zreliji oko nas nijesu znali odgovor na to pitanje. Veseli dječiji žamor odjednom je bio zamijenjen vriskom, plačem i izbezumljenim dozivanjem roditelja.
NATO - tj. 19 zemalja članica na čelu sa SAD - 24. marta 1999. godine, započela je vazdušni napad na Crnu Goru i Srbiju. Televizijske stanice izviještavale su zaprepašteni narod o nesvakidašnjim dešavanjima: ''Napad je započet raketama iz američkih bombardera B-52, B-2 i podmornice 'Splendid'. Projektili su pali na vojne i civilne objekte u Baru, Ulcinju, Danilovgradu, Herceg Novom, Bijelom Polju i Podgorici. Na području barske opštine pogođen je sa tri rakete Crni rt, ponta tri kilometra udaljena od Sutomora ka Nehaju, na kojoj je bila postavljena radarska instalacija. Plamen se vidio nekoliko kilometara daleko’’.
Sedamdeset dva dana trajala je operacija NATO snaga, licemjerno nazvana ‘’Milosrdni anđeo’’. Nakon tih sedamdeset dva dana pakla, narod je konačno mogao da odahne i izađe iz skloništa u kojima je svakodnevno tražio spas, bježeći od NATO ‘’tomahawk’’ projektila. Narod Crne Gore je mogao da nastavi svoj život, ali djeca iz Murine (varošica na koju je tog dana ispaljeno 17 projektila!) to, nažalost, nijesu mogla. Djeca iz Murine su postala simbol jednog mračnog vremena, žrtve kojima nije data mogućnost izbora. Epilog bombardovanja SRJ: 2.500 poginulih civila, više od 120 porušenih bolnica, preko 80 porušenih obrazovnih ustanova, desetine srušenih mostova, industrijskih objekata itd. Da li i posle ovih činjenica naš spoljnopolitički kurs treba da bude usmjeren ka NATO-u? Ako smo još u dilemi, očigledno je da nas istorija baš ništa nije naučila.
No, navedeno je tek jedna u nizu akcija koje su izveli širom planete (Libija, Avganistan, BiH…) gotovo uvijek pod plaštom odbrane ljudskih prava i sloboda, koja se zapravo svodila na razaranje i destabilizaciju tih zemalja s jedne strane, a sprovođenje svojih interesa sa druge strane.
Nakon raspada SSSR-a i nestajanja Varšavskog pakta sa svjetske pozornice, izgubio se smisao postojanja i NATO pakta kao kontrateže. Umjesto gašenja, NATO samovoljno preuzima ulogu svjetskog policajca i postaje neformalno sredstvo koje služi primarno za ostvarivanje interesa SAD. Njihovi interesi mogu biti vidljivi u različitim oblicima: eksploatacija nafte konkretno u zemljama Bliskog istoka, podržavanja diktatorskih režima u zemljama Latinske Amerike, konkretno slučaj u Čileu (Pinoče) i Saudijskoj Arabiji (američka indiferentnost na krajnje surove uslove života u ovoj šerijatskoj državi), stvaranje terorističkih organizacija radi destabilizacije određenih režima (Islamska Država), otvaranje novih vojnih baza (Kosovo, Ukrajina) itd. SAD su nedvosmisleno pokazale da više ne posjeduju moć upravljanja krizama koje su same izazvale. Počevši od svjetske ekonomske krize iz 2008. (gdje su otkrile svoje slabosti u pogledu ekonomije), sukoba u Siriji (gdje su same stvorile danas najvećeg neprijatelja, ISIS), i, na koncu, krize u Ukrajini (“Konflikt u Ukrajini rasvjetljava opasnost od NATO-a”, Imanuel Volerstin).
Ideja vojne neutralnosti predstavlja najhumaniji i najracionalniji spoljnopolitički izbor za Crnu Goru. Neulazak u NATO definitivno ne isključuje i mogućnost ulaska Crne Gore u Evropsku uniju. Dokaz za ovu tvrdnju su sljedeće zemlje koje su članice EU, ali ne i NATO-a: Kipar, Malta, Austrija, Švedska, Finska, Irska.
Ove države predstavljaju bastione demokratije i poštovanja ljudskih prava. Crna Gora bi trebalo da gradi svoj put u odnosu na svjetske trendove, tačnije u odnosu na kretanja savremenih međunarodnih odnosa. Potpuno je jasno da svijet više nije unipolaran i da je ušao u fazu unimultipolarnosti, što znači da sa jedne strane i dalje imamo SAD kao superiornu vojnu silu, a sa druge strane imamo Kinu kao ekonomsku silu, te članice BRIKS-a kao sile u nastajanju (Emerging powers).
Sam koncept neutralnosti, za koji se zalaže i NVO Pokret za Neutralnost Crne Gore, ne predstavlja priklanjanje ni Americi ni Rusiji, već nudi izbor treće opcije, to jest, put kojim bi Crna Gora sačuvala svoj identitet i puni suverenitet, dala svoj mali doprinos multipolarizaciji svijeta, miroljubivu orijentaciju i širila dobrosusjedske odnose u cilju prosperiteta i sigurnije budućnosti njenih građanja.
Bonus video:
