Za Cetinje me najviše veže sjećanje iz jula 1978.g. Muž i ja smo odlučili da dvije nedjelje odmora provedemo na Cetinju. U hotelu Park, koji je bio okružen parkom. Očekivali smo prvo dijete (sin, rođen početkom novembra), a duže putovanje i nijesam mogla da podnesem. Tada se do Cetinja stizalo starim putem preko Rijeke Crnojevića. Kad se uporedi tadašnje sa sadašnjim putovanjem do Cetinja, nesumnjivo smo na dobitku na brzini i udobnosti putovanja. Ipak, po malo zakinuti za prolazak kroz uzbudljivi sivo zeleni pejzaž ovih predjela, vizure Skadarskog jezera, odmor na Rijeci uz živahnu vrevu toga pazarnog dana.
Na Cetinju su lipe cvjetale u julu (srpnju), a ne u junu (lipnju). Hotel Park je bio izvanredan primjer moderne arhitekture, dobro uklopljene u ambijent. Projektant se nije plašio da će hotel biti nevidljiv i tako učinio da se arhitektura i okolni ambijent međusobno podržavaju i ostvaruju ukupni viši kvalitet prostora.
Već sljedeće godine, nakon razornog petnaestoaprilskog zemljotresa, hotel Park je označen „sa tri crvene linije", odnosno za rušenje. Kasnije sam saznala od poznanika, čiji je otac stari građevinski stručnjak, da je konstrukcija bila neoštećena i da je jedva porušena, što jakom mehanizacijom, što miniranjem. Potom je raspisan konkurs za novi hotel, a prvu nagradu je dobio istaknuti arhitekta. Doduše, lokalni rukovodioci su smatrali da program treba proširiti, te je malo-pomalo dobijena neprimjereno velika građevina sadašnjeg hotela Grand. Iz nekih vizura djeluje u odnosu na bližu okolinu kao da je u razmjeri 2:1. Kad god dođem na Cetinje i vidim hotel Grand, sjetim se neopravdano uldonjenog hotela Park i ostvarene dobre veze toga objekta sa okolnim ambijentom. Pravilo dobre mjere u prostoru.
Nedavno sam od jednog mladog kolege dobila da pogledam, konsultacije radi, tenderski materijal za rekonstrukciju Zetskog doma (Kraljevsko pozorište Zetski dom). Prvo što pada u oči, barem onima koji imaju dovoljno životnog i stručnog iskustva u ovoj oblasti, jeste pogubni domet rastakanja institucija. Nekada su Republički i Regionalni (u Kotoru) zavodi za zaštitu kulturne baštine bili kadrovski osposobljeni za suštinsku brigu o spomenicima kulture. Sadašnja organizovanost institucija iz oblasti kulturne baštine, jedne je ostavila bez mogućnosti djelovanja, a druge bez dovoljno osposobljenog kadra, znanja i posvećenosti. Na djelu je tržišna utakmica. I pored toga što se na tenderu traži i licenca za restauraciju i konzervaciju objekata kulture, odlučujuća je najniža cijena, a ne vrhunska referenca.
U konkretnom slučaju smatram za Zetski dom je trebalo ići prvo na anketni konkurs, a zatim nakon tako sagledanih predloga definisati projektni zadatak. Naime, ovdje se ne radi pretežno o rekonstrukciji i restauraciji objekta, već o rješenju gdje su neminovne i funkcionalne i konstruktivne i arhitektonske promjene. Znači, transponovanje dužeg istorijskog, arhitektonskog i kulturnog konteksta koji je prelaman kroz ovaj objekat, konkretnu lokaciju i sadržaj.
Ali, obrađivač Projektnog zadatka se izgleda oslonio na, još uvijek, sigurnu matricu: malo idealizovane istorije potkrijepljene stvarnim činjenicama, malo koketiranja sa nacionalnim identitetom i, naravno, dosta crvenog i zlatnog, za svaki slučaj. Svako zainteresovan može da pročita tekst projektnog zadatka. Moju pažnju je privukao zahtjev da se, iako se bez sumnje radi o malom prostoru, koji treba prije svega funkcionalno rehabilitovati (precizno se navodi broj mjesta sa kojih je vidljivost u većoj ili manjoj mjeri smanjena), znatan dio prostora odvoji za Carsku ložu. Jasno je da je u vrijeme izgradnje Zetskog doma, tada, knjaževska porodica imala svoju ložu. Sa svim pripadajućim obilježjima. I u savremeno projektovanim pozorištima postoje različite kategorije kvaliteta mjesta, od loža, centralnih mjesta u parteru, do udaljenih galerija. Ali, tolika briga za odvojenost i komfor „veoma važnih osoba", uz traženo obilje crveno-zlatnih detalja, uznemirava zahtjevom za praznom pompeznošću. Naravno, finansiranom iz državnog budžeta. Uz sav rizik „izdvajanja iz konteksta", evo dijela iz Projektnog zadatka o Carskoj loži:
Ugovor o gradnji Zetskog doma iz 1895. godine, sačinjen između uprave Zetskog doma, prof. N. M. Popovića i italijanskih preduzimaca Domenika Mamole i Karla Savinija, ukazuje na precizne detalje o enterijeru objekta.
U tom Ugovoru se detaljno opisuje postojanje centralne ‘Carske lože' sa bočnim ložama koje su arhitektonski isturene u odnosu na liniju ostalih balkona, a enterijerski naglašene velikom pozlaćenom kraljevskom krunom iznad.
'Carska loža' mora imati minimum 4 sjedišta i mora biti opremljena predsobljem koji će sadržati mini-bar, toaletom sa predprostorom, prostor za odlaganje odjeće.
Potrebno je, kada nema VIP delegacija, zatvoriti pristup Carskoj loži i servisnom dijelu.
Glavni cilj rekonstrukcije Kraljevskog pozorišta je povećanje njegove funkcionalnosti, ali i vraćanje/dopuna izgubljenog vizuelnog identiteta koje Kraljevsko pozorište treba da ima.
Po uzoru na evropska pozorišta tog perioda, potrebno je bojama, materijalima, dočarati posjetiocima/gledaocima kraljevski duh pozorišta.
Zbog toga je potrebno obratiti pažnju na oslikavanje i oblikovanje dekorativnih lajsni u samom enterijeru, u kojima treba da preovladavaju crvena kraljevska i zlatna boja.
Neka tanana nit provlači se od nepotrebnog rušenja lijepog hotela Park, radi nečega mnogo grandioznijeg, do ovog nastojanja da se obezbijedi poželjni komfor i odvojenost veoma važnih osoba tokom pozorišnih dešavanja u budućem pozorištu Zetski dom. Dakako, u Carskoj loži.
Bonus video:
