Novembar je mjesec usaglašavanja budžeta za narednu godinu, barem u ovim krajevima. U žiži je budžet javnih finansija (vlada, državna administracija, fondovi socijalnog, opštine...) jer je on, po pravilu, iznimno značajan u ovim ekonomijama. On pokreće, on obara, on razvija, njime se preživljavanja, on gradi, on... čak i finansira profesionalni sport. On zapravo drži ekonomiju na svojim prsima ili, bolje reći, u zagrljaju, bio mio ili ne. Pod budžetom mislim na izvor, ili impuls, svega onoga što se oposli ili “obrne”, a izvan je poslovnog odnosa privatnik sa privatnikom (što se u svijetu u principu naziva “biznisom”). U Crnoj Gori je riječ “biznis” odomaćena za privatni posao sa jedne strane i ne pretpostavlja posao sa privatnikom sa druge već, češće, upravo sa državom (na raznim tenderima...). Djeluje apsurdno, ali državni budžet je kroz razne programe podrške privatnom sektoru, dobre i loše privatizacije, zapravo rodio srednje i velike biznise u Crnoj Gori time i domaće biznismene. Čak i ozbiljne inostrane kompanije, koje ovdje posluju, nisu ostale imune od budžetskih blagodati, iako se smatra da su baš one potpuno u biznisu. Može se slobodno reći da je današnja crnogorska ekonomija ekonomija tzv. državnog intervencionizma, što je vrlo poznato kao model u teoriji i praksi, ali je interesantan fenomen jer se ujedno promoviše i liberalna poslovna filozofija, te izvorna tržišna utakmica. Novac u javnim finansijama ću za ovu priliku nazvati “budžetskim”, iako svaka privatna kompanija, preduzetnik, familija, pojedinac ili sportski kolektiv takođe planira neki svoj budžet za godinu, mjesec, ili kakav poduhvat. Budžet je u principu zaokruženi finansijski plan za određenu jednokratnu akciju ili period vremena. Međutim, kako budžet javnih finansija dotiče toliko veliki broj ljudi, on je puno više od toga. On je slika jednog (a posebno našeg) društva. Kako bi u šali, a glumeći zanos, rekao Bata Stojković: on “...prožima svaku poru našeg društva”... on se “naprosto mora znati" (poznavati, ovladati njime). Sa druge strane, po definiciji samog nastanka, a i psihološki, državni budžetski novac se najlakše potroši odnosno troši. Tu je ruka nekako brza, laka na potpisu. Niti si ga zaradio na dnevnicu, niti ga zlovoljno trošiš, čak štaviše. Zapravo jedino u javnim finansijama trezor ministarstva nema čuvare, alarme, sefove... sve je elektronski i virtuelno, a sve tako važno i veliko. Takav vam je svijet modernih finansija, odavno odvojen od realnosti koju običan čovjek može pojmiti. Upravo u tome i jeste sva draž, ili trik, i naravno opasnost. Sve je zapravo onomad, a nije tako davno, pošlo “po zlu” kada je u bogatim zemljama umjesto zlatnog kovanog novca, u službenu upotrebu, uveden papirni novac. U početku da zamijeni iskovane zlatnike (zbog lakšeg transporta, i upotrebe), a kasnije da lakše isprati hiperprodukciju roba (vrijeme industrijske revolucije). Ubrzo su se “pogani” vladari dosjetili, te počeli igrati povjerenjem stanovništva shvativši da im papirni novac zapravo vrijedi koliko ljudi u njega vjeruju, a ne koliko je njegovo stvarno prokriće u vrijednosti roba. Tako sve do danas rade neke države ljudi prosto vjeruju u njih, vjeruju u njihovu moć, iako im je valuta sa realne strane precijenjena. Ali, kako je ekonomija u suštini egzaktna nauka, mjehur ekonomije se u tim situacijama, sam od sebe, počne naduvavati... i pucati s vremena na vrijeme. Tako nastaju ekonomske krize, a time i krize u životima svih nas. Stoga je realno budžetiranje javnog sektora (izvorni prihodi + razvojno zaduživanje) vrlo važna stvar, naročito u ekonomijama koje su visoko “budžetski” zavisne, kao što je crnogorska. Dolazimo do pitanja umijemo li mi to? Ne u tehničkom pogledu, sastaviti budžet, nego umijemo li se odgovorno odnijeti prema trenutku, potrebama, i mogućim posljedicama. Nije davno bilo, kada nas je inflacija 90-ih gurnula u duboku jamu. Sada je situacija možda i opasnija. Usljed fiksnog “kursa” valute (upotrebom eura) u Crnoj Gori gotovo da nema opasnosti od inflacije, ali to ne spasava od pucanja čitavog ekonomskog tkiva, nikako. Sa druge strane, naša ekonomija je malena, pa i osrednja finansijska injekcija izvana može spasiti stvar. A opet, svaka tuđa pomoć ima svoju cijenu..., jer u ekonomiji nema besplatnog ručka, barem je to aksiom. I još nešto, valja znati da su se dobri ekonomisti, svojevremeno, dugo mučili da postave granicu zaduženja za članice tada mlade EU. Na kraju su ipak odsjekli: “ukupni dug maksimalno do 66% godišnjeg BDP-a, a dozvoljeni godišnji deficit budžeta (zaduženje preko redovnih prihoda) do 3%”. Manje je poznato da su smatrali kako je ovo ipak samo okvir, te da će na svaku članicu odvojeno motriti. Hoću reći da je limit zaduživanja stvar za analizu, a nikako granica do koje se bez bojazni može ići! Jer, zdrav i snažan momak (čitaj ekonomija) će ponijeti vreću od 80 kg bez većih problema (čitaj dug od 80% BDP), dok će nekom sirotanu i 30 kg (čitaj zaduženje 30% BDP-a) biti preteško. Tako da, u principu, zaduživanje i nije toliko problematično, čak je i razvojno stimulativno, samo je pitanje kako ga ko “lako” podnosi.
Bonus video:
