Ako je vaš mali pokvaren, lijen i nezainteresiran za školu, vi ga potjerate na učenje, a on u sobi stavi slušalice i s kreveta cijelo popodne puca u nekakva izmišljena bića na PlayStationu, nemojte odmah padati u vatru, psovati mu mliko materino i gađati ga stolicom, papučom, kristalnom vazom ili Anićevim rječnikom jer i takvi debili u ovoj zemlji imaju budućnost. Munjevito ubijanje kompjutorskih nacista, zombija ili robota nije beskorisno kako vam se možda čini.
Naprotiv, upravo je tu jednostavnu motoričku vještinu i ništa osim nje, hitrost jednog jedinog zgloba na jednom jedinom prstu hrvatska vlast ovih dana tražila od valjanih poduzetnika. Mjerilo nije bila ni inteligencija, ni vizija, ni stručnost, ni odvažnost, ni marljivost, ukratko, nijedna od onih osobina koje se neinspirativno navode u svim priručnicima za milijunaše. Ministarstvu gospodarstva dosta je bilo da umijete, kao srednjoškolska propalica ovisna o kompjutorskim igrama, brzo klikati.
Čitali ste vjerojatno, bio je prije nekoliko dana nekakav natječaj za pedeset tri milijuna kuna iz fondova Europske unije i sve je u treptaju, između 11:00:00 i 11:00:27, otišlo onima koji su najbrže pritisnuli lijevu tipku miša. Zanimljivo, upravo nekako kad smo saznali čudovišan podatak da Jeff Bezos, vlasnik Amazona i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, za samo devet sekundi zaradi godišnju plaću svoga zaposlenika, Republika Hrvatska uspjela je napraviti nešto još jezivije, za manje od pola minute razbacala je pedeset tri milijuna. Razdijelila ih je kao pijanac tamburašima, maloumno, neodgovorno, rasipno, naslijepo, ne znajući zapravo kome.
Ministar gospodarstva Darko Horvat mogao je, jednako tako, sve zainteresirane okupiti na jednoj ledini i istresti im novac iz helikoptera. Ili, primjerice, staviti sve ljude na jedno brdo, a s drugog brda ispaliti pedeset tri milijuna iz haubice od sto pedeset pet milimetara. Ni da se poslužio helikopterom ni da je ispalio pare iz haubice od sto pedeset pet milimetara, učinak ne bi bio drugačiji od gluposti koju je ministar zaista napravio.
Premda nije trebalo tako ispasti. Poduzetnici su vrijedno pisali nekakve projekte i programe, tjednima su prikupljali natječajnu dokumentaciju, kao što Europska unija sitničavo zahtijeva. Svaki se od njih manje ili više uvjerljivo predstavio, argumentima uspješno ili neuspješno potkrijepio za što mu novac treba. Ali sve je bilo uzaludno, ništa od toga našu vlast nije zanimalo. Jer Ministarstvo gospodarstva, što god inače radilo, nema dovoljno ljudi da čitaju i ocjenjuju projekte i programe hrvatskih poduzetnika. Nije li to porazno? Od svih devet stotina činovnika, svih barba Lukinih nećaka i sličnih uhljeba koje su smjestili u pedeset hiljada četvornih metara uredskog prostora u Vukovarskoj ulici ne bi se našlo ni deset njih koji bi znali s razumijevanjem pročitati petnaest stranica teksta.
U Ministarstvu, kako se čini, zapošljavaju samo disleksičare. Momci i djevojke imaju problema s čitanjem. Mislim, zbilja, ja odavno nemam iluzija o hadezeovcima, ali ne čini mi se opet pretjeranim očekivati da znaju latiničnu abecedu. Pa, jebem mu mater, nije to nekakva velika nauka. Ako su partizani nakon Drugog svjetskog rata iskorijenili nepismenost u selima Dalmatinske zagore, do jednu benu i tuduma naučili i mala i velika, i štampana i pisana slova, mogli bi se i danas organizirati besplatni analfabetski tečajevi za Darka Horvata i njegove genijalce.
I ako niste bogzna kakav obožavatelj hrvatske države, kao što ja svakako nisam, nešto se ipak zasramite kad čujete da je ta država podijelila pedeset tri milijuna za pola minute, po redu kako su ljudi klikali na internetskoj aplikaciji. Ako se novac poreznih obveznika, ili novac Europske unije, dijeli tako bjesomučno i nasumično poduzetnicima s najbržim prstom, čemu uopće država? Čemu Europska unija? Zašto praviti natječaje, ili izbore, trezveno i odgovorno odlučivati tko su naši najbolji ljudi? Treba li nam stvarno ta muka i trošak svake četiri godine? Kako su podijeljeni državni milijuni, na jednak bi se način zapravo mogle podijeliti i državne dužnosti.
Bez glasačkih odbora, listića i kutija, bez Branka Hrvatina i Državnog izbornog povjerenstva, jednostavno uputiti građane da otvore aplikaciju i jave se u određenu uru. Oni što bi strelovito, među prvima kliknuli, ugrabili bi najbolja mjesta predsjednika države, Vlade i Sabora, zatim bi se popunjavale zastupničke i ministarske funkcije, Ustavni i Vrhovni sud, zatim imenovali državni tajnici, šefovi državnih agencija, župani, gradonačelnici, načelnici općina, članovi uprava i nadzornih odbora javnih i državnih poduzeća, bolnica, sveučilišta... Gibanjem jednog jedinog zgloba na jednom jedinom prstu sve bi se, uvjeren sam, za najviše četrdesetak sekundi popunilo, do zadnje vijećničke stolice u neuglednijoj hrvatskoj općini.
Čitav bi novi državni aparat mogli napraviti dok si rekao keks i taj vjerojatno ne bi bio gori od državnog aparata koji sad imamo. Jer, gledajte, tip koji je otvorio aplikaciju i kliknuo da postane ministar gospodarstva potrudio bi se možda i više nego što se trudi Darko Horvat. Nemamo baš nikakvog razloga vjerovati da bi premijer koji se kvalificirao najbržim prstom, vjerojatno nekakav srednjoškolac koji je vještinu izbrusio ubijanjem zombija na PlayStationu, bio lošiji od Andreja Plenkovića. Na koncu konca, vrijedilo bi barem pokušati. Kvragu, što više možemo izgubiti?
Bonus video:
