U svom dvomilenijumskom trajanju hrišćanska objava Božije riječi poziva ljude na žrtvu, na trpljenje, na „nošenje krsta“. Ovaj poziv ima više različitih, slikovitih izraza, kao što su oni o „blagosiljanju neprijatelja“, i „okretanju drugog obraza“, i tome slično. To trpljenje i uzdržavanje od onog nagonskog i prirodnog, pokazuje se i u brojnim crkvenim zapovjestima o postu, o dugotrajnoj i svakodnevnoj molitvi, o podvizavanju naših tijela i duša kroz razne bogoslužbene poduhvate. I to je, manje-više, jedna i ista propovjed, čija se osnovna struktura nije mijenjala vjekovima.
Čitajući i slušajući brojna medijska uputstva o zdravom i pravilnom načinima života modernog čovjeka, pitam se, u kojoj mjeri ovi savjeti imaju dodirnih tačaka sa jevanđelskom naukom o pravom životu? Reklo bi se da su ove dvije nauke slične ili čak iste. Ima poziva na uzdržanje i na jednoj i na drugoj strani. Umjerenost, samokontrola, balans... pa zar to nije isto što i post, trpljenje, bdenje nad sobom? Nije li savremena propaganda o vježbama, meditacijama, ispravnom kretanju i konzumiranju zdrave hrane, identična sa crkvenim propovjedima o metanijama, brojanicama, posnoj hrani i sl? Nije li to, dakle, sve jedno te isto? Makar liči da je tako? Forme ovih priča liče jedna na drugu.
Čini mi se, ipak, da su im suštine različite.
Teza da je čovjeku potrebna umjerenost, da treba težiti harmoniji životnih sila i naći ravnotežu među krajnostima, - sve je to istina koja je čovjeku poznata još iz vremena helenske, prethrišćanske kulture. Ta drevna životna filosofija ima nama savremene varijetete, kao što su: imperativ tzv. bon-tona, insistiranje na uzdržanom vladanju i obiljem lijepih manira u komunikaciji sa drugima. Uz to dobro dođu i vještine raznih umnih koncentracija, meditacija, održavanja sklada životnih energija... naših unutrašnjih energija, a potom i onih kosmičkih. Sve to prati određeni ritual nametanja samom sebi „vedrih misli“, „dobrog raspoloženja“, i vježbanja „korektnog odnosa“ prema sagovorniku... Da ne trošimo riječi na temama zdrave hrane, pravilnih pokreta, medicinskih dušeka i jastuka, koji su naravno, preduslov za normalan san, bez koga opet nema valjanog ustajanja...
E sad, crkvena terminologija djeluje poprilično grubo i uznemirujuće, u odnosu na sve ovo gore navedeno. Pominju se: krst, stradanje, uniženje, pokajanje, suze (plač), grijeh, grob (sjećanje na smrt)... A reklo bi se da ovi, naizgled slični svjetovi nijesu u opoziciji samo u ravni jezika. To može da potvrdi i naša moderna prosveta čiji srednjoškolski program pred učenika stavlja izbor: ili će da uči neku vrstu istorije religije ili će da pohađa nastavu iz zdravih stilova života! Naš gimnazijalac se već na početku svoje etape školovanja susreće sa dilemom da li da izabere religiju ili zdravlje?! Je li to neko bio nespretan u kreiranju programa, ili je pogodio u samu suštinu problema? Rekao bih da je ovo drugo.
Pri tome nikako ne smatram da je crkveni život u suprotnosti sa zdravljem i tim zdravim stilovima života, naprotiv, vjerujem da je crkveni život preuslov zdravog postojanja i ljudskog ophođenja - ali svakako i nesumnjivo, crkvena nauka jeste u suprotnosti sa gore opisanom ideologijom „usavršavanja i ozdravljenja modernog čovjeka“. U dubokoj su suprotnosti, iako, kako prije rekoh, jako liče.
Pa šta ih to razlikuje? Šta ih čini međusobno suprotnima? I jedna i duga propovjed govori čovjeku kako treba da živi. Da živi ispravno, zdravo i tačno. Samo Crkva ga uči da sebe daje drugima, da drugoga smatra ravnim sebi, jednako važnim... dok ovi naši „zdravi stilovi“ uvježbavaju jednu izolovanu jedinku kako da se odnosi prema svijetu oko sebe. A u tom svijetu koji okružuje jedinku, u toj našoj okolini, nema ljudi koji su ravni nama, ljudi jednako vrijednih... ima elemanata koji nas uzmemiruju, a ima i onih koji nam prijaju. Među tim elementima su i ljudi. I onda nam „ideologija sreće i zdravlja“ savjetuje da nas ništa ne smije uznemiravati na putu ka savršenstvu. Svoje dragocijeno vrijeme ne trošite na negativne pojave! Dijelite ga sa onima koji vam prijaju. Neprijatne prepustite njima samima. Nemojte remetiti vaš unutrašnji sklad>dostignuti mir>nivo savršentva (poput motiva iz onog Kusturičinog filma, u kom glavni junak „svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napreduje...“), tako što ćete se baviti temama i ljudima koji vas uznemiruju. Stavite slušalice na uši, i gledajte u monitor svoga uređaja. Družite se sa zdravima, lijepima, pametnima („sebi ravnima“), a bolestni, ružni i glupi... pih! Za sve što vas boli - nađite odgovarajuću anesteziju. Bol je štetan, i treba ga izbjegavati.
Na drugoj strani, Crkva zna da je bol neizbježan, bitan i potreban. Crkva ne zagovara nanošenje boli, ali zna da se bez boli i patnje ne može. A šta se to ne može bez bola? Pa eto, ne može se upravo to, da čovjeka pored sebe doživite istinski i realno - kao svog bližnjeg. Ne može da se voli - bez patnje. Voljeti bližnjeg - to boli. Praviti selekciju ljudi i situacija oko nas prema tome koliko nam prijaju, to je jedno, a prihvatiti prvoga do sebe kao brata - da, kao brata, bez obzira kakav je on i koliko nam se sviđa (a obično je onaj najrođeniji takvih karakteristika i manira da se teško razumijemo i slažemo...), e, to je nešto sasvim drugo.
Ustani, dodaj čašu vode (a taman si legao na kauč da gledaš TV)... brzo idi kod prijatelja koji je u nevolji (a taman si mislio da prošetaš do „Delte“ )... saslušaj bližnjega i daj mu podršku u njegovoj odluci, koja je važna za njegovo samopouzdanje (a uopšte se ne slažeš sa njegovim shvatanjem života)... uzdrži se od nekog prolaznog, trenutnog (vrlo primamljivog) zadovoljstva (ako znaš da će to povrijediti druge ljude)... Ah, sve je to neprijatno i često baš boli! To je žrtva. Drugima donosi dobro, a nama ponekad donosi neprijatnost. Nasuprot tome, kada stvari postavimo obrnuto, onda kada nam je imperativ da je kod nas sve ugodno i skladno... onda nas drugi ometaju. Veliki srpski pjesnik Milan Rakić, u svojoj „Iskrenoj pesmi“, opisujući kako muškarac koristi ženu radi sopstvenog zadovoljstva, jasno i precizno kaže: „Ne volim te, ne volim te, draga“.
Zato, svaki dan biramo šta ćemo raditi i kakvi ćemo biti. Skladni, harmonizovani i neometeni spoljašnjim, ili rasuti i razdijeljeni na bezbroj strana, spremni na bol i patnju - radi drugih. To je taj paradoks žrtve, koji Gospod opisuje riječima: Ko sačuva život svoj - izubiće ga, a ko ga izgubi, Boga radi, sačuvao ga je.
Bonus video:
