Nedavno sam bila u Vraneškoj dolini, u sjevernom regionu Crne Gore. Neposredan povod je ljubazna molba agilnog mlađeg inženjera koji je rukovodilac projekta rekonstrukcije puta Slijepač Most-Kovren-Vrulja. Problem je nastao kod eksproprijacije dijela zemljišta na kojem sam suvlasnica, te nastojimo da nađemo prihvatljivo i izvodljivo rješenje, da radovi ne bi trpjeli.
Od Podgorice ima oko dva sata puta, prva tema je kraj kroz koji se put rekonstruiše. Napravljen prije skoro sto godina (počet 1916.), za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore i u nekoliko navrata je polovično rekonstruisan. Čini se da je u boljem stanju bio dok je bila makadamska podloga sa stalnom putarskom službom. Pamtim to vrijeme, kad smo mlađi brat i ja kao djeca odlazili za raspuste kod bake i dede u Vergaševiće, blizu Pavinog Polja. Dva puta dnevno prolazio je mali poštanski autobus na relaciji B. Polje-Pljevlja, koji je primao i putnike. Zvali smo ga pošta: „ Požuri, brzo će pošta!“opominjali bi onoga ko se sprema za B. Polje ili Pljevlja (podjednake udaljenosti od dedinog imanja). Kasnije je uveden autobuski saobraćaj dva puta dnevno, ali naziv pošta je ostao još najmanje deceniju. Sredinom sedamdesetih je bio organizovan samodoprinos za asfaltiranje puta. Iz Podgorice sam se pridružila učešćem u samodoprinosu. Očekivanje da će biti urađen projekt rekonstrukcije, bilo je pretjerano. Uglavnom se svelo na zastiranje asfaltom, podloge kakva se zadesila. I prošle su decenije dok je počela sadašnja rekonstrukcija, do Tomaševa, pa do Pavinog Polja, a sada i do Kovrena. Deda, majčin otac, Tomo Kljajević, pričao je kako je sa ostalim ratnim zarobljenicima gradio taj put „za vrijeme prve Švabe“. Učestvovao je u bici na Mojkovcu. Kad je crnogorska vojska na ovom dijelu fronta razbila Austrijance, stiglo je naređenje od Vrhovne komande da se predaju, jer je Crna Gora kapitulirala.
Dojučerašnji pobjednici postadoše ratni zarobljenici. Deda je bio među onima određenim da prave put Pljevlja-Bijelo Polje. Uz okupaciju su išle i gladne godine i španjolka, mnogo zarobljenika je umrlo. Deda je preživio i ovaj i sledeći rat. Dočekao i redovni autobuski saobraćaj i prvo asfaltiranje, umro je 1985. Od tada, skoro trideset godina, rijetko idem u taj kraj. Višedecenijski planovi „uravnoteženog regionalnog razvoja“ doveli su do depopulacije, zatvaranja škola, zamiranja poljoprivrede i stočarstva, riječju beznađa u ovom, prilično opustjelom, dijelu rajskog vrta.
Moj saputnik ima svoju temu, a sticajem okolnosti na neki način sam i (sa)učesnik i svjedok prikrivene suštine nedaća njegove porodice, zbog jednog drugog puta. Riječ je o koridoru autoputa Bar-Boljare, kroz urbanizovano područje Podgorice. Sa porodicom, ženom i djetetom je podstanar. Ima urbanističku parcelu u okviru jednog od detaljnih urbanističkih planova, čija realizacija je osujećena usvajanjem Detaljnog prostornog plana za koridor autoputa. Nije želio da gradi bez dozvole, inženjer je, radi u državnoj administraciji. A prije svega, i on i supruga su ljudi koji se drže zakona i ispravnih načela. I, evo gdje su. Uskoro će šest godina od usvajanja rečenog Detaljnog prostornog plana, a rješenje njegovog i problema brojnih građana Podgorice koji su u sličnoj situaciji - ne nazire se.
Tim koji je radio taj plan, bio je sasvim svjestan takvih problema, za djelove koridora kroz urbane zone, i ponudio je rješenje. Stručno i dosledno - da u zonama gdje postoje detaljni urbanistički planovi oni budu nadležni za primjenu. Kratko rečeno, stariji. Nadležno Ministarstvo uređenja prostora je takvo rješenje smatralo neutemeljenim i odbilo. Lako je dokazivo da je ovo moglo da se provede. Zatim, planskim dokumentom predviđeno je da se za šest mjeseci od usvajanja DPP izradi idejni projekt trase kroz urbanu zonu Podgorice. Tako bi se u najmanjoj mjeri ometali važeći planovi i Glavnog grada i privatnih graditelja.
Mnogi su, kao i moj sagovornik i saputnik, strpljivo čekali da na zakonit način riješe svoj stambeni problem. Plaćajući godinama kao podstanari. Izrada idejnog projekta, inače je obavezni dio projektne dokumentacije na osnovu koje se postavljaju elementi trase. Tek na osnovu ovoga može da se vrši eksproprijacija, a takođe i varijantna rješenja. Kad se radi stručno, ozbiljno i domaćinski. Idejni projekt za dionicu od Gornjih Mrka do Mateševa je urađen, ali ne i za dio kroz urbanu zonu Podgorice. A to je, zapravo, najosjetljivije područje. Prvo, da se ne uzurpiraju vlasnička prava građana. Drugo, zbog pitanja izbora varijante ukrsnice (petlje) autoputa Bar-Boljare i Jadransko-jonskog. Svjedoci smo, već odavno grotesknog, svečanog otvaranja početka radova na Gornjim Mrkama, prije šest godina. Tada je već trebalo da bude urađen idejni projekt dionice kroz urbanu zonu Podgorice. Nije ni do danas, koliko mi je poznato. Sada je opet aktuelno ubrzavanje izgradnje autoputa B-B.
Ne krijem da sam među onim, ne malobrojnim, građanima koji smatraju da u krizi u kojoj smo, i u dugovima u kojima smo, treba da postavimo druge prioritete. Potrebni su, nesumnjivo, dobri putevi. Potreban je, nesumnjivo, svima dobar život. Sigurnost da ćemo ostvariti i lične i planove zajednice. A često dobijemo, kao pojedinci ili cijela naselja, neshvatljivu opstrukciju onih koji ostvaruju javne politike. Riječju, pogađa nas, i kolektivno i pojedinačno ogromna neodgovornost izvršne vlasti. U konkretnom slučaju, prednjači Minisrarstvo saobraćaja, a koji korak za njim je Ministarstvo održivog razvoja. I da besmislenost bude potpuna, zvaničnici često potržu, objašnjenja radi za probleme u koridoru B-B, eufemizam o hijerarhiji planova. Hijerarhija planova proizilazi iz metode koja se koristi u mnogim disciplinama, sagledavanja prvo opšteg (plana, okvira), a onda pojedinačnih i posebnih djelova. Tako je i u planiranju. Ali, detaljna razrada svakog plana može, a često je i slučaj, da otkrije elemente koji zahtijevaju vraćanje na prethodni nivo i novo usklađivanje. Sve se ovo u planiranju odavno zna i primjenjuje. Ostaje misterija zašto se, i ko sve, već godinama igra sa građanima i prostorom u koridoru autoputa B-B? Nikakav odgovor, a i slaba utjeha, za moga nedavnog saputnika i njegovu porodicu. Zbog toga sam mu naglasila da sam spremna, ako se odluči da tuži neku od odgovornih institucija, da svjedočim u njegovu korist. A uz političke promjene koje se „iza brda valjaju“, do sličnih brojnih tužbi će doći. Onda će nam trebati još kredita da država isplati brojna obeštećenja.
Bonus video:
