Kako dalje i kojim putem?

Govorili smo i govorio sam tada 90-ih, po crnogorskim gradovima, protiv rata ali - nije pomoglo. Otrov mržnje je bio već toliko posijan po Crnoj Gori da su napori slobodnih građana, SDP-a i Liberalnog saveza ostali, nažalost, bez ikakvog uticaja na kreatore događaja koji su režirali balkanski film strave i užasa. Ono što je istorijski paradoks je da su neki donosioci odluka tada, donosioci odluka i danas.

Ratni događaji su bili predtekst političkim oligarhijama da tokom rata i nakon rata preuzmu kompletno narodno bogatstvo u svoje vlasništvo, da upropaste sve ono od čega su narodi na ovim prostorima pristojno živjeli. I Crna Gora je dio te priče. Ima li boljeg dokaza o razmjerama prezira sopstvenog naroda od strane onih koji ga vode, od činjenice da većina građana jedva sastavlja kraj s krajem, a njihove vođe žive u nečuvenom izobilju.

Čovjek često ima potrebu da javno saopšti svoja razmišljanja i stavove, naročito ako se ona tiču budućnosti zajednice kojoj pripada, jer je za nju vezan mnogostruko, pa i emotivno. Imao sam i ja tu potrebu. Da kažem kako ja vidim stvari, da sugerišem.

Ovako ne može dalje

Neuspješnost moje države u ekonomiji i mnogim drugim sektorima, konsekventno siromaštvo, odsustvo perspektive za građane i omladinu i mnogo toga drugog razlog su da se probudimo iz letargije i počnemo svi zajedno da tražimo dobra rješenja. Ona su tu među nama i u logistici međunarodne zajednice. Možemo li sa postojećom vlašću i njihovim ljudima napraviti taj iskorak? Mislim da ne možemo. Treba nam nova vlada sa većim brojem ljudi kvalitetnog obrazovanja koji će strpljivo raditi za potrebe države i njenih građana. Iako se mnogi evropski zakoni donose i mnogi su doneseni, treba ih implementirati. To je veliki posao, traži odricanja i žrtve. Da li je vlast spremna na odricanja i žrtve?!

Mislim da ne, nema ni naznaka za tu spremnost. Zašto Crna Gora ne nalazi efikasna rješenja od kojih zavisi budućnost njenih građana, pogotovo mladih?! Zašto ogroman broj građana živi u siromaštvu bez perspektive i šta treba da uradimo da se stvari pomjere nabolje? Šta nas sprečava da na jednom od najljepših prostora na svijetu obezbijedimo bogat život za nepunih 700.000 stanovnika? Analize govore da bi na ovom prostoru i sa ovakvim resursima moglo pristojno da živi i dva miliona ljudi. Možemo li biti ekonomski održiva zajednica? Mnogo je pitanja, a odgovori su uglavnom u domenu Vlade ili pojedinaca iz Vlade, bez šireg društvenog i naučnog kapaciteta. Ova pitanja, najvjerovatnije, nijesu ozbiljno ni razmatrana, jer se sva energija uglavnom trošila na izborne procese, a da se između izbornih ciklusa uglavnom propadalo.

Upitna su strateška ekonomska opredjeljenja. Indikativno je odsustvo investicija sa Zapada, nema transfera visoke tehnologije, nemamo proizvoda za evropsko tržište, nemamo brendiranih crnogorskih proizvoda, nema suštinske i svestrane komunikacije u sferi nauke i prosvjete, medicine i dr. sa modernim državama i njihovim sistemima. Da ne nabrajam dalje. Pa od čega će ova zajednica da živi? Mislim da je to je jedno od ključnih pitanja.

Nezavisnost nije donijela prosperite

Vjerovao sam da će nezavisnost Crne Gore donijeti prosperitet, ali su me razvoj događaja i procesa nakon 21. maja 2006. uvjerili da je lakše napraviti državu nego je održati. Privrede koje je bilo više nema, radnici po ulicama i fabrikama protestuju, štrajkuju glađu. Za njih nema rješenja, jer su njihova preduzeća volšebno privatizovana i propala. Školovana omladina čeka poslove kojih nema, biroi za zapošljavanje su puni mladih koji su vjerovali da je država koja ih je školovala planirala za sopstvene potrebe.

Kako, inače objasniti činjenicu da za nekoliko hiljada fakultetski obrazovanih ljudi država nema potrebu. A fakultete otvaramo u svakom selu. Gdje je tu interes države?! Kako objasniti da danas nemamo gdje da zaposlimo naše inženjere i tehničare, jer industrije nema. Za koga školujemo naše ljekare kad ih već imamo na birou? Kakvu poruku šaljemo tim mladim ljudima i njihovim porodicama? A zaposleni već rade u ponižavajućim uslovima, sa malim platama i bez nade da će uskoro živjeti pristojno.

U toj grupi su i ljekari, profesori, policajci, sudije... A sa druge strane, mnogi od onih koji su kreirali ovakvu stvarnost žive u izobilju. Da li je ovo država koju smo sanjali i za koju smo glasali?! Ona je, nažalost, daleko od toga. Ona jeste formalno država, ali je iznutra prazna i tužna.

Crna Gora je nakon otvaranja pregovora o članstvu pod pritiskom EU da uredi državu na pravi način, u prvom redu zbog potreba njenih građana. Upozoravaju nas na mnoge slabosti, zavisnost institucija, korupciju i kriminal, nedostatak volje da se napravi moderna država. Ima se utisak da je cjelokupna državna politika u funkciji spasavanja ratnog i poratnog plijena i privilegija za manjinu, poznatu svima u Crnoj Gori. Ako je tako, a mislim da jeste, onda nema nikakvih garancija da će se ovdje išta mijenjati nabolje, za običan svijet. Fingiraće se reforme, pričaće se predizborne priče, davaće se obećanja, a svi zajedno, bez njih, lagano ćemo propadati.

Kako dalje i kojim putem?! Te ško je očekivati da će ovakva vlast postati sama od sebe bolja i početi da radi za dobro zajednice u mjeri koliko je to potrebno. Tamo gdje su sada, uglavnom im je veoma udobno i oni će, kao i do sada, raditi uglavnom u svoju korist i korist onih do njih. Malo će ostati za obične ljude, zar to nije već očigledno?!

Ovakva vlast sa ovakvim rezultatima u ekonomiji i sa ovoliko problema u skoro svim sektorima, u bilo kojoj demokratskoj zemlji bila bi smijenjena na izborima. Ovdje to nije slučaj i to je činjenica za sebe. Država sa vladavinom prava i nezavisnim institucijama neće biti nekom majka, a nekom maćeha. Zato, kao takva, neka malo sačeka ili neka sačeka što je moguće više. To je poenta aktuelne politike. Zbog svega navedenog i zbog mnogo drugih stvari građanima je potrebna odgovorna vlast koja će posvećeno i stručno raditi za potrebe naroda i države. Od opozicije se očekuje da ponudi moderne koncepte, da sa njima izađe pred građane i osvoji vlast.

Opozicija se mora ujediniti

To, kao što vidimo, ne ide i neće ići lako jer za protivnika opozicija ima vlast kao partijsko-državnu kompilaciju. Ako opozicija želi stvarno vlast, a ne učešće u vlasti, Đukanovića ne može pobijediti. Opozicija mora biti ujedinjena oko strateških stvari bitnih za svaku državu, pa i Crnu Goru. Đukanović ima sistem održavanja na vlasti i to radi dobro. Kooperativan je sa međunarodnom zajednicom, pomalo se joguni za domaću upotrebu, ali ipak čuje šta mu se kaže. Zavrašava poslove oko integracija u EU i NATO (reklo bi se ).

To što je ekonomija loša, što se zadužujemo, što smo siromašni i ne mora da interesuje Brisel! To treba da interesuje građane i opozicione političke partije. I to se rješava na izborima. To je početak i kraj i tako treba da bude! Opozicija sada izgleda mnogo jača i homogenija, pogotovo formiranjem Demokratskog fronta i Pozitivne Crne Gore, kao i djelovanjem Foruma 2010, Pravedne Crne Gore, Građanskog pokreta i angažovanjem NVO i aktivnostima građana. Vlast nije nikada u svojih 25 godina bila u goroj situaciji. Naruku joj ne ide loša ekonomska situacija koju žele da premoste tražeći po svijetu investitore za neke kapitalne projekte. To može omogućiti mali predah, ali neće biti velike koristi za obične ljude.

Opozicioni nastupi su sada prihvatljivi većini građana, govori se o ekonomiji, modernoj državi, vladavini prava, povezivanju zemlje sa najjačim evropskim ekonomijama i građani prepoznaju svoje interese u tim porukama i programima. Na taj način zadobijaju povjerenje građana i institucija EU, SAD i drugih respektabilnih država koji nadgledaju procese u Crnoj Gori. Opozicija treba da se dopadne većini svojih građana, ali isto tako da uvažava sugestije - u prvom redu EU, jer nije svejedno da li ima podršku institucija EU ili ne. Konačno, mi želimo biti članica EU.

Treba shvatiti da je g. Đukanović vješt političar i da su njegovi ljudi raspoređeni i u opozicionim partijama, tako da na izvjestan način kontroliše dio opozicije, pogotovu one koji koketiraju sa njim i DPS-om. To je već vidljivo na političkoj sceni. Cijenu tog koketiranja će platiti građani, jer ovdje nije riječ o potrebi da se stvari mijenjaju nabolje, nego o tome da se zadrže privilegije i očuva status quo!

Ovakvoj politici, mišljenja sam, treba suprostaviti integrisanu politiku opozicionih subjekata na političkoj sceni, jasnih i nedvosmislenih opozicionih opredjeljenja koji su posvećeni izgradnji Crne Gore kao moderne evropske države. Program koji treba da ih spaja jeste: moderna država!

Pomirenje Srba i Crnogoraca je krucijalno pitanje

Ja sam Crnogorac koji o tome nikada ne govori. Zaokružim to kad je popis. Ne želim se ime baviti na dnevnoj osnovi. Ljudska bića treba da se ostvaruju ne samo kroz nacionalno, već i kroz obrazovanje, doprinos zajednici, kroz rad i etičke kodekse. Šta smo mi ako smo samo nacionalno?! Sirotinja! U Crnoj Gori postoji nekoliko nacionalnih partija i to je legitimno. Mislim da možemo biti bliži i iskreniji, a da nacionalno ne bude prepreka.

Bez okolišanja, želim da vjerujem da su crnogorsko-srpski odnosi u Crnoj Gori krucijalni za stabilnost države. Ako smo dovoljno politički zreli, treba da sjednemo i ozbiljno razgovaramo sa željom da se napravi istorijski dogovor dva naroda oko spornih pitanja unutar države, koja nas čine rezervisanim jedne prema drugima. Ne bih rekao sukobljenima, jer mudrost i strpljenje karakteriše odnose Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori. Mišljenja sam, takođe, da kao dva ozbiljna naroda ne smiju više sebi dozvoliti da njihovi odnosi budu predmet dnevne politike jer se tako vraćamo unazad i rizikujemo.

Na nama je da razgovaramo bez emocija i donesemo pragmatična rješenja oko spornih stvari, a nakon toga nas čekaju ogromni izazovi izgradnje zemlje i države koju ćemo početi, bojim se, opet sa ledine. Nadam se da će ova generacija političara ponijeti slavu takvog dogovora. Nažalost, ono što nudi g. Đukanović Srbima jeste da mu posluže, najvjerovatnije, kao pojas za spasavanje, za sebe i one oko njega, i kompromitujuće je za ozbiljne srpske političare i partije u Crnoj Gori koji su namjerni politički djelovati u njoj i kojima je Crna Gora njihova država. Koji su razlozi za prihvatanje takve ponude sa srpske strane ne znam, ali ostaje mučan utisak da je ovdje sve dozvoljeno i sve moguće. Konačno, šta se ovdje spasava?! Interes građana Crne Gore?!

Jasno je da ne! Problemi u Crnoj Gori su toliki da nijedno premoštavanje ovog tipa neće pomoći. Niti državi niti građanima. Ono što brine jeste da su se srpska vlada i Srpska pravoslavna crkva neuobičajeno intenzivno uključili u podršku Đukanoviću. Šta se to dešava i zašto, vidjećemo! Jedno je sigurno - političkih marifetluka u Crnoj Gori (a i na Balkanu) neće faliti, a uvijek će nedostajati strateškog razmišljanja, ozbiljnog i promišljenog rada na duge staze. Možda Crnu Goru čeka mnogo teži period nego što iko misli!

Demokratski front i Forum 2010 treba da budu inicijatori ozbiljnih razgovora i širih dogovora, u koje bi uključili sve prodemokratske partije, sve ljude od kredibiliteta, nevladin sektor, dakle sve one kojima je stalo da se u Crnoj Gori konačno dogode promjene i ostvari društveni konsenzus o njenoj budućnosti. Nama u Crnoj Gori treba istorijsko pomirenje Srba i Crnogoraca na zdravim i civilizacijskim osnovama.

Obavezni smo da napravimo tako nešto, tim prije što sam ubijeđen da, osim naše poslovične narcisoidnosti, nema jakih razloga za “NE“ dogovoru. Ima mnogo razloga za iskrenim razgovorom koji traži rješenja. Zato se jako zalažem da Crnogorci i Srbi u opoziciji, a i šire, sjednu i razgovaraju o svemu i da se dogovore kako bi se mogli zajedničkim snagama okrenuti rješavanju ključnih pitanja za ovaj narod (kojem su potrebni obrazovani i vrijedni ljudi, Srbi i Crnogorci zajedno, kao i obrazovani i posvećeni ljudi svih nacionalnosti). Svaka politička usitnjenost, nespremnost za dogovore oko budućnosti Crne Gore može, po mom mišljenju, značiti ili političku umišljenost, što je manje vjerovatno, ili skrivene namjere za buduću saradnju sa ovakvom vlašću, što je više vjerovatno.

Prije ili kasnije taj razgovor će se desiti. Ako mi to ne uradimo sada, uradiće generacije iza nas, koje će realnije anticipirati sopstvenu budućnost i usmjeriti ovo društvo prema modernosti u kojoj će Crna Gora iskoračiti iz balkanske krčme i postati prava evropska zemlja. Vjerujem u to!