Nedavno mi se dogodilo neobično vraćanje u prošlost. U vrijeme kada je održana prva Gitarijada u Beogradu. Povod za ovo vraćanje, skoro pola vijeka u prošlost, bio je sastanak na kome mi je upućena kritika (obično se naziva oštrom) zbog javno iznesenog mišljenja. Dalja elaboracija događaja u vezi sa rečenim sastankom je nepotrebna za ovu priču. Ono što je bitno je nevjerovatna sličnost sa događajem iz maja 1965. godine, upotrijebljenih riječi i odlučnosti da se bude na liniji. Kao u događaju od prije skoro pola vijeka. A posebnost je što je riječi kritike i stav biti na liniji, rekao i pokazao sasvim mlad čovjek, umjetnik nesumnjivog talenta. Naravno, poznato je da mladi ljudi često budu privrženi nekoj dogmi (ideji?) više od onih sa dosta životnog iskustva. To nazivam sindromom Nikoletine Bursaća koji majci, pun samopouzdanja, saopštava: "Majko, od danas nema Boga! Rekao komesar."
Bio je maj. Školska 1964/65. godina, prva godina studija. Bliži se kraj drugog semestra. U grupi, prema azbučnom redu, za vježbanje bio je Predrag, Peđa, Vranešević. Došli smo na Arhitektonski fakultet sa raznih strana Jugoslavije. Mira Gligorov iz Subotice, Peđa iz Novog Sada, Vinko Domazet iz Pule, Stanko Dimitrijević iz Vranja, Ranko Bon iz Beograda, Branka Vrbica iz Titograda, ja iz Bijelog Polja...
Naš drug Peđa upisao je Arhitektonski fakultet, a želio je Muzičku akademiju. Roditelji su tražili pouzdanije zanimanje od zanimanja muzičara, a Peđa se povinovao. Svirao je gitaru, bio veseo, riđ momak. Poslije gimnazije bio je u Engleskoj, družio se sa momcima koji su bili u KP Engleske, a kad se vratio, tražio da ga prime u SKJ. Svidjelo mu se kako mladi engleski komunisti rade. I tako, neki od pomenutih iz naše i drugi iz drugih grupa, nađosmo se i u Osnovnoj organizaciji SKJ prve godine AF. Pričalo se o pripremi Gitarijade u Beogradu. Valjda prve u cijeloj Jugi. Bitlsi se slušaju već nekoliko godina. Čak i u Bijelom Polju smo imali ploču Bitlsa. Peđa priča da će da učestvuje na Gitarijadi. Nekako smo i mi ostali iz grupe zbog toga važni. I stvarno Peđa je učestvovao na Gitarijadi. Trebalo bi naći novinske tekstove iz toga vremena, a raspolažem samo sjećanjem. Mislim da se naš drug Peđa Vranešević dobro pokazao. Uostalom, nekoliko godina kasnije sa bratom je osnovao poznatu grupu Laboratorija zvuka. Naravno, arhitekturu je uspješno završio, odnio roditeljima diplomu i nastavio da se bavi muzikom.
Nijesam bila na Gitarijadi, ali oni koji su bili ispričali su ostalima. Stvarno smo bili važni zbog Peđinog uspjeha. A onda dolazi hladan tuš. Drugarica koja je bila sekretarka Osnovne organizacije SK prve godine, kroz nekoliko dana saziva hitan partijski sastanak. Kad tamo, ispostavi se da ima instrukcije iz Univerzitetskog komiteta SK da se ozbiljno raspravi pitanje učešća na Gitarijadi pojedinih članova SKJ. Dođemo na sastanak, mnogi potpuno mimo linije SKJ, smatraju da je Gitarijada prava stvar, kao i to što je Peđa učestvovao. Drugi se ne izjašnjavaju, zbunjeni između očigledne kontradiktornosti nepodijeljenog oduševljenja prethodnih dana zbog Peđe i Gitarijade i ove zvanične osude iz Univerzitetskog komiteta. Jedino je drugarica Kaća stvarno na liniji. Kao nedavno mladi umjetnik čije su riječi pokrenule ovaj niz sjećanja. Najbolje se snašla naša drugarica Tanja, sekretarka. Pojednostavila je stvar i predložila da mi donesemo zaključak da smo Peđi uputili drugarsku kritiku. Prosto, da budu i vuci iz UO siti, a i mi sa I godine zajedno sa Peđom na broju.
Tri godine kasnije, 1968. godine, svi smo učestvovali u studentskim demonstracijama. Sa Peđom Vraneševićem se nijesam srela još od završetka studija, ali sa nekoliko drugarica i drugova se još uvijek čujem i povremeno sretnem.
Taj događaj od prije bezmalo pola vijeka, skoro da sam zaturila u sjećanju. Izazvao ga je duboki osjećaj tuge zbog nesumnjive regresije svijesti koju je nametnulo proteklih četvrt vijeka. Zbog osujećenih sloboda i mogućnosti izbora mladima, koji kao normalne usvajaju potrošene obrasce mišljenja. Pristajući na autocenzuru postaju spremni da ograničavaju slobodu drugima. Vrijeme mojih studija je bilo vrijeme prije poznatog Brionskog plenuma. Vrijeme postojanja Udbe. Toga odavno nema, u tom obliku. Ali, izgleda, kao u bajci Sniježna kraljica, krhotine dogme i neslobode su mnogima, čak i mladima, dospjele u svijest. Valjda zbog toga traje već četvrt vijeka, ovo što svjedočimo da traje.
Bonus video:
