Čovjek je od uvijek instinktivno zazirao od onoga što ga lično premašuje i nadilazi. Naročito se ljudi plaše drugog čovjeka. Superiornog. Čije vrline i talente jedino u obrisima naziru i čiju dubinu mogu samo da naslute. Zaista, ima ljudi čije je dno dublje i od samog okeana. Zato, treba biti oprezan kada razmišljamo i pišemo o njima. Jer često ni dubinu lokve ne treba provjeravati sa obje noge. Mnogi su potonuli i pri takvim pokušajima.
Za ozbiljno promišljanje Njegoša porebna je mudrost. Na žalost mnogih, poznavanje podataka, završene visoke škole, titule i priznanja nikada nijesu i neće biti garant mudrosti. Malo je šta u posljednje vrijeme napisano i rečeno o ovom velikanu, a da je vrijedno pažnje i hvale. Štaviše, najčešći utisak je da su ljudi kao ona ogledala, koja u odrazu daju projekciju koja je upravo onakva kakvi su i oni sami. Tako sebičan čovjek vjeruje da su svi oko njega sebični. Lukav u drugom vidi lukavstvo. A onaj koji mrzi, misli da je svijet ovaj sazdan na mržnji. Samo rijetki razumiju da se granice stvarnosti ne završavaju u okvirima njihovog vlastitog svjetonazora.
U Njegošu se nesumljivo ogledaju najveći dometi rasnog genija južnih slovena. Stoga, uvijek kada govorimo o grandioznim duhovima i idejama treba čuti glas drugih velikih autoriteta. Jer ko će bolje razumjeti genija, ako ne onaj koji i sam nosi tu klicu u sebi. Nasuprot tome, danas je jedan od osnovnih razloga lutanja i posrnuća ovog društva, taj što se izgubila svijest o tome ko su pravi autoriteti. Pa redom imamo slučaj, da peta ili šesta klasa intelektualaca, sticajem okolnosti, naprasno izbije u prvi plan.
Ovih dana su aktuelni pokušaji revidiranja i „modernog tumačenja“ Njegoševog djela. A šta je zaista moderno? Ili koliko su napredni i moderni oni koji o tome govore? To su pitanja koja niko ne postavlja. I uvijek je u finalu jedino što dobijemo da na površinu isplivaju inferiornost i kompleksi onih koji pretenduju da se bave ovom temom.
Eto, pojavljuju se, na primjer, i takve tvrdnje da čovjek koji je bio u stanju da napiše djelo poput „Luče mikrokozme“ i nije bio naročito religiozan. Ali, avaj...
Sve najznačajnije knjige ovog svijeta nastale su u pustinji. I bukvalno i metaforički. U samoći duha. U beskrajnom ambisu mira i praznine. U misterioznoj tišini. Jer se samo na takvim prostorima čovjek susretao sa najstrašnijim himerama duše. Jedino je tamo bio moguć susret sa samim sobom. I nije tek tako Vladika Rade svoja djela originalno potpisivao kao - Pustinjak cetinjski . Imao je on svoju pustinju. Kažu da je svoje omiljeno djelo „Luču“, napisao za samo tri nedelje, za vrijeme Vaskršnjeg posta. U naletu nadahnuća. Da k' sebi tih dana nije primao nikog. Prst Božiji bio je na njemu.
Jer Rade Tomov nije bio običan čovjek. On je to znao, a znali su to i svi koji su ga makar jednom sreli. Ali stajati na brdu pak malo više od drugih, strašna je odgovornost i teško breme. Toliko, da bi se kakav običan smrtnik odmah nakrivio i posrnuo pod takvim teretom. Jer veliki talenat ne ide bez usuda. Blagodet Tvorca, ujedno je i proklestvo.
Ako bismo samo za trenutak mogli da zamislimo tog mladića božanske intuicije... Ako bismo za trenutak pokušali da ga razumijemo kao ljudsko biće... Smrtnog, iako rođenog da dovijek živi... Dakle, ako bismo mogli dozvoliti sebi takvu maštariju i samo na trenutak zamisliti taj uzvišeni duh koji je umnim krilima dosezao nezamislive prostore... Čovjeka koji je svojim čelom dodirivao same zvijezde. U onoj Crnoj Gori. Na oskudnom Cetinju. Okruženog dušmanima. U moru spletki i intriga. Poraženog više pred sljepilom malenog ljudstva o kom je brinuo, nego bilo čim drugim. Putnika koji je za života vidio sjaj nekih od najljepših evropskih prijestonica, a koji se uvijek vraćao među svoje. Mladića koji je pod kraj svojih zemaljskih dana, maštao o tome da se ukrca na kakvu barku za Ameriku. Da se skloni od svega.
Dakle, jedan takav proročki duh, kakav je bio Vladika Rade, sigurno je do neizdrživosti pritiskala složenost i nemogućnost polažaja u kom je bio. Razapet između vječne borbe sa svojim i tuđinom. Onemogućen da svoje zamisli i namjere pretoči u djela, Vladika Rade je duboko patio. I kako na jednom mjestu priznaje s gorčinom – suza njegova nije imala roditelja.
A priroda i ljudi su se uvijek surovo razračunavali sa najboljima. Kosmički zakoni su neumoljivi. Cijena izuzetnosti je strašna. I kao što to uvijek biva, to što ga je Gospod među milionima uzvisio platio je Vladika skupo. Svojom najskupljom krvlju.
Stoga, zašto ne bismo mogli dozvoliti i jednu tako smjelu, možda fantastičnu pretpostavku, da je Njegoš umro baš od muke. Kažu umro je prerano, a ipak živio je dovoljno dugo da uzdigne ovu zemlju do neslućenih visina. Jer, šta bi Crna Gora bila bez Njegoša? I koliko bi, da nije njega, bila manja i bezvrjednija? Zar se značaj jednog podneblja ne gleda upravo po ljudima koje je dalo? Posmatrano iz tog ugla, Njegoš je umro na vrijeme. A možda je i predugo živio. Toliko dugo da je ostavio Crnogorcima isuviše mnogo. Više nego što će oni, izgleda, biti ikada u stanju da prihvate i razumiju.
U godini u kojoj se obilježava dvjesta godina od njegovog rođenja, čini se da mu Crna Gora nije bila nikad udaljenija. Podijeljena razdorom i bratskom neslogom, ova zemlja je sasvim podbacila. Možda će jednog dana neko daleko pokoljenje biti dostojno Vladike. Možda će dosegnuti njegovu najvisočiju ljestvicu. Možda će njegov amanet biti ispunjen. U međuvremenu, Crnogorci će, kako izgleda, nastaviti da čine što znaju, a da ne znaju što čine.
Bonus video:
