Prema mnogim svjedočenjima najveći internetski dućan Amazon je užasno nepošten poslodavac. Radnici imaju praktično neostvarive norme, ne stignu ni na zahod od posla, ni štogod pojesti, za male ih se pare izrabljuje dok ne krepaju.
Istodobno, Jeff Bezos, osnivač i vlasnik Amazona, ulaže milijune u razvoj umjetne inteligencije i njegov motiv nije teško pretpostaviti. Njemu su vjerojatno i njegovi bijedno potplaćeni radnici preskupi, želio bi smanjiti troškove radne snage. Bezosova bi zarada bila mnogostruko veća da umjesto ljudi u mračnim i tihim skladištima kutije pakiraju i šalju sofisticirani strojevi koji ne pitaju ni plaću, ni zdravstveno, ni mirovinsko, ni radnička prava, niti jedu niti pišaju.
Čitajući o ovome milijarderskom šupku, pomislio sam kako bi zapravo bilo zgodno da se obistini naša najgora bojazan s umjetnom inteligencijom, da strojevi jednog dana shvate kako su napredniji od ljudi i prestanu ih slušati, pobune se protiv svojih glupih gospodara. Bio bi pravedan kraj ove priče da se jednom pojavi takav genijalni stroj koji će Jeffa Bezosa ubiti na bolan i ponižavajući način.
Razmišljate li koji put o ovakvim stvarima? Sjetite li se ikad da izvan granica naše zemlje postoji jedan uzbudljiv, luđački brz, i prekrasan i užasan, zastrašujući svijet, svijet u kojemu je nevažno baš sve što je vama važno. Tamo negdje piči dvadeset prvo stoljeće, a mi ovdje živimo u prozirnom mjehuru devetnaestog, zaustavljeni u vremenu ilirskog preporoda, zamrznuti u poznatom Bukovčevu prizoru, drveći unedogled o Hrvatima i Srbima. Tamo se otkriva Božja čestica i voda na Marsu, dešifrira se genom, razvija umjetna inteligencija, pametni lijekovi se bore s tumorima, a mi svejednako vučemo svoje rasklimane i blatnjave nacionalističke taljige, zanosimo se pričama o narodnom jedinstvu?
Oprostite, kakve to ima veze i sa čim? Čak i da nezamislivim trudom ostvarimo ideal narodnog jedinstva, istrijebimo sve koji nisu po našem ćeifu i složno uhvatimo gurati u istom smjeru, što bi mogli promijeniti?
Čudesni uspjeh nogometne reprezentacije razumljivo nas je osokolio, ali objektivno, kakav je ekonomski, politički, vojni, kulturni, znanstveni, kakav god značaj nas četiri milijuna jedva pismenih siromaha nasuprot beskrajnom mnoštvu od šest milijardi ljudi, kakva je uopće naša budućnost u tehnološki zahuktalom svijetu što okrutno melje manje i slabije, kako pripremamo svoju djecu za nepoštedno kompetitivne okolnosti u kojima će živjeti? Uvest ćemo im dodatna dva sata vjeronauka tjedno, umjesto informatike učit će ih o lukavoj zmiji koja je prevarila našu naivnu pramajku Evi? I još malo o Krešimiru, Tomislavu i Držislavu? Oh, naravno, to će im svakako pomoći. To će im biti nečuveno korisno kad dođu na suvremeno tržište rada i suoče se sa zahtjevnijim poslodavcima.
Shvaćate li kako smo beznadni? Osuđeni na siromaštvo, na očajne, loše plaćene i prljave poslove, ako ikakve poslove uopće nađemo. Jer, sve što doživljavamo važnim, o čemu govorimo većinu vremena, na što odlazi devet desetina naših skromnih intelektualnih kapaciteta, rasprave o Domovinskom ratu, o lustraciji, o udbašima i četnicima, tko se radovao srebrnoj medalji na Svjetskom prvenstvu, a kome je zbog toga uspjeha bilo krivo, kaže li se mineralna ili kisela voda, je li za dom spremni stari hrvatski pozdrav... sve je to izvan ove zemlje potpuno beskorisno.
Bezobzirni kapitalistički grabežljivci ne bi vam dali ni pet centi za vaše hrvatstvo. Jeffa Bezosa boli dupe gdje ste vi bili devedeset prve. Da najveći svjetski internetski dućan sutra otvori poslovnicu u nas i kadrovska služba prima molbe za zapošljavanje, vjerojatno bi se lijepo zapanjili što bi im sve dolazilo u kuvertama. Na jutarnjem kolegiju direktora u središtu kompanije u Seattleu u saveznoj državi Washington razgovarali bi možda o tome čudnovatom slučaju.
“Potvrda da je otac branitelj?” kazao bi jedan. “Što se to nas tiče da je nečiji otac branitelj? Zaboga, mi samo tražimo radnike.”
“Djelatnike”, ispravio bi ga drugi. “Molim?” “Hrvatski se ne kaže radnik nego djelatnik”, objasnio bi čovjek, a Jeff Bezos bi na kraju stola samo zinuo. Takve kao što su Hrvati još nije vidio. Praktično ih ne možeš podcijeniti, za takve tudume nijedna plaća zapravo nije dovoljno mala.
Bonus video:
