Delegacija Ulcinja nedavno je boravila u Minhenu na sajmu investicija i nekretnina i otuda nam donijela lijepe vijesti - za ulaganja u Ulcinj ima interesovanja od Amerike, preko Njemačke i Austrije do Arabije. Promociji ulcinjske fascinantne ljepote, drugog dana sajma, prisustvovao je i ministar Gvozdenović. On je i razgovarao sa investitorima i govorio im šta, kako i gdje mogu da grade i rade u Ulcinju, a šta ne.
Vlada najbolje zna kako ugnijezditi strateške partnere u Ulcinj i od njih napraviti vječite investitore. Za neupućene, vječiti investitor je neobično zanimanje koje postoji isključivo u Ulcinju - on gradi, ali niko ne vidi ni temelje, a kamoli građevinu i ulažu, a ne troše ni centa.
Šteta što na štandu, na kome je predstavljen Ulcinj, kao počasni gosti nijesu bili i bivši direktor Ulcinjske rivijere Jakšić te ministri Vujović i Nenezić. Oni bi po ubrzanoj proceduri izbodovali ponude, procijenili kupovnu i platežnu moć potencijalnog investitora i cijeli posao završili već u Bavarskoj.
Ovako, investitore moramo tražiti i dogodine. Mada, Ulcinjani ne znaju ni šta će sa ovim ovdje koje im je poslala i dovela Vlada. Gvozdenović i Cungu o našim vječitim investitorima, vjerovatno nijesu govorili pred novim, moguće budućim ulagačima. Neke od njih poveli su sa sobom da bi im pomogli da oni sebi sami nađu strateške partnere kao što je Vlada njih našla, ali su pogriješili što ih nijesu uzeli sve sa sobom. Tako bi se budući investitori u mirnoj atmosferi i opuštenoj konverzaciji, uz sve vrijeme ovog svijeta koje na raspolaganju imaju naši vječiti investitori, mogli bolje upoznati sa uslovima ulaganja u biseru Jadrana.
Od bivšeg i sadašnjeg vlasnika Građevinskog preduzeća Primorje, recimo, mogli bi naučiti kako kupiti, a ne ulagati, kako odnositi a ne donositi, kako od upravnih zgrada napraviti straćare za beskućnike i kako sigurnim putem ići ka likvidaciji firme koja je imala i do 500 zaposlenih. Vlasnici Solane mogli bi ih podučiti kako proizvoditi so na 44 bazena a onda je pokupiti sa 22, kako kinjiti radnike, kako krpiti mašine stare decenijama sa ambicijom da u funkciji budu još toliko, kako skladištiti so u hangaru bez pola krova ili kako iz kruga fabrike iznijeti traktor, poklon jedne renomirane evropske organizacije, dati ga prijatelju iz Budve da se on malo bavi staništima za ptice, a da niko od radnika pa ni policija ne zna ko je, zašto i radi koga nezakonito otuđio osnovno sredstvo.
Od vlasnika hotela Lido, mogli bi naučiti kako da se sprdaju sa državom, kako Port Milena miriše kad se kupuju nekretnine a kako počinje da smrdi, kad treba da se gradi, kako godinama držati zatvoren i sablasno prazan hotel bez prozora i vrata i to pred turistima iz zemalja budućih investitora, kako ga na kraju porušiti i tako ispuniti najvažniju stavku iz ugovora. Ili kako umjesto u Ulcinju, za šta su se imperativno obavezali rokovima, mogu graditi u Budvi jer je percepcija menadžmenta bila da je tako isplatrivije.
Vlasnici Jadrana i Galeba, koji su bili na sajmu, mogli su im reći kako pronaći rupe u ugovorima i tako ismijavati institucije preko grbače osiromašenih mještana, pa onda preko tih istih institucija doći u Minhen da bi razgovarali o izgradnji svojih hotela. Od vlasnika Jadrana mogu naučiti kako uzeti atraktivno zemljište pa 15 godina ne graditi ili kako preko desetak nedužnih familija koje žive na polusotrvu, izroditi vječiti alibi za pustu ledinu.
Tome bi ih mogao podučiti i vlasnik ledine na kojoj se decenijama ponosno kočoperio Galeb, možda najveći poslijertani simbol grada. On bih naučio kako raščerupati takav simbol, potom ga srušiti, a željezo prodati i kako elitne kuvare i konobare primorati da prodaju cigarete po trafikama.
Vlada bi, kako bi mještani znali ko su im vječiti investitori, mogla napraviti dobro djelo i organizovati paradu u Ulcinju, budući da je to sada u trendu. Samo što bi ovdje šetali naši vječiti investitori. U koloni bi obavezno bili Jakšić, Vujović i Nenezić, Gvozdenović, još neki ministri i činovnici Vlade i Morskog dobra i obavezno ministar Numanović koji je u obavezi da štiti ljudska i manjinska prava i od neodgovornih investitora, što je svojevrsrni ekskluzivitet kada je Ulcinj u pitanju. U povorci bi mogli biti i odbornici lokalnog parlamenta, čast izuzecima, koji nikako da se sjete da progovore o promašenim a duboko ukotvljenim investitorima svugdje okolo. Takvu paradu bilo bi lako organizovati.
Ulcinjani su mirni ljudi a i više im je dosta svega da bi nekog tukli i riskirali novčane i zatvorske kazne. Stoga bi, za obezbjeđenje povorke, bilo dovoljno jedno službeno policijsko auto koje bi išlo ispred povorke zbog regulacije saobraćaja. Navijačke grupe mogle bi da odahnu jer u povorci ne bi bilo duginih boja pa ni potrebe da učesnicima prijete preko interneta, kupuju crne kape ili spremaju Molotovljeve koktele. Vjerujem da ni vjerski poglavari ne bi imali ništa protiv takve otužne parade. Učesnici bi, kao simbole, nosili grumenje soli, slike nekadašnjih hotela Jadran, Galeb i Lido i po neki kamen iz Primorja.
Maršruta povorke mogla bi početi od Opštine i tu i završiti nakon šetnje oko kružnog toka kod džamije gdje bi bili održani svečani govori, predstavljeni investitori i njihovi novi, svježi planovi. Nakon toga bi se razišli u miru i veselju i novo okupljanje zakazali za pet ili šest godina kako bi mještani bili upoznati sa novim rokovima planovima vječitih investitora.
Zbog svega toga treba se saglasiti sa ocjenom v.d. vrhovnog državnog tužioca Veselina Vučkovića da smo klevetu kao krivično djelo ukinuli prerano. Ako je mislio, a vjerujem da jeste, i na ulcinjske Vječite, alal mu vjera. Kad im već ne može ništa više neka ih bar tuži za klevetu. Lako je dokazivo, a svjedoka mu ne bi falilo - mogao bi zvati cijeli Ulcinj. To što su Vječiti svojim djelima ili nedjelima učinili gradu, poručili turistima i Evropi ali i državi, mnogo je više od klevete i ružnih riječi. Tužne i klevetničke priče i i poruke iznjedrio je sumorni period privatizacije u Ulcinju, koji je ismijao i obesmislio tužilačku funkciju.
Zato dođite do Ulcinja v.d. vrhovni tužioče, da vidite šta je učinjeno od Primorja i Solane, a nije trebalo. Potom obiđite ledine na polusortvu Suka i iznad njega i na Velikoj plaži da vidite šta nije učinjeno - a moralo je. Prethodno se nagledajte ulcinjske ljepote jer će vam za ovo prvo trebati jak želudac. A onda stisnite petlju, vratite klevetu kao krivično djelo, pa tužite neodgovorne što su oklevetali grad, državu i funkciju koju pokrivate. Njih, a ne mene ili kolege zato što ćemo reći ili napisati da nekoga treba da je sram što radi ili ne radi svoj posao.
Bonus video:
