Skućiti se, označava mnogo toga. Može da znači napraviti kuću i obezbijediti neophodno da se u njoj odvija život. Može da znači da smo već postojeću kuću ili stan opremili neophodnim za stanovanje, život. Lijepo se skućila, kaže se za nevjestu koja je radna i pažljiva domaćica. Dobar je domaćin – brzo se skućio. Kolonizirali su u Vojvodinu, brzo se skućili – a i lako im je bilo, došli na skućeno. Bjehu li se kako skućili, pitaće rođaci roditelje koji su došli iz posjete ćerki i zetu koji su negdje po Evropi. Taman smo se bili skućili – dođoše Italijani i zapališe, govorili su mnogi po Crnoj Gori prije sedamdeset i dvije godine, kada su krenule kaznene ekspedicije da paljenjem kuća gase trinaestojulski ustanak.
Radom, ljubavlju, brigom se skućimo. Nevolja - bolest, nerad, neprijatelj, požar, poplava, zemljotres - može da nas raskući.
Sjećam se svekrvinih riječi kad je pričala o teškoćama kroz koje je prošla njena porodica i rod tokom II svjetskog rata. Dug je to i potresan nenapisani roman, kao i mnogi iz Crne Gore. Italijani su zapalili roditeljsku kuću u Pažićima, otac joj je nedugo poslije toga umro. Ona je bila u italijanskom logoru u Jusovači, muž u partizanima. Jedno dijete kod jedne, drugo kod druge babe. Nemaština, strah, neizvjesnost. "Kad majka umrije 1945, potpuno nas raskući. Dok je ona bila živa, znala sam, sve ćemo pregurati. A dva mjeseca poslije nje, pogibe i Miladin (srednji brat) dok su tražili odmetnike oko Bara. Ni paljevina, ni zbjeg, ni kad smo se vratili bez iđe išta, nije mi izgledalo strašno. Ali, kad je majka umrla, činilo mi se da nas je to raskućilo."
Naravno, i skućiti i raskućiti su i psihološki pojmovi, iako nastali opisom konkretne materijalne situacije. Kad kuća, ili imovina iz nje, nestanu, može se opet skućiti. Kad nema onoga ili onih koji kuću čine kućom, doživljava se raskućenost. Čak i kad su i kuća i imovina na mjestu i na broju.
Možda je najteže kad kuća dospije u ruke onih koji žele da je rasture, da je raskuće. Mogu to da budu i zakoniti naslednici. Ili slučajni korisnici. Ili neko ko zna da je na tuđem, pa žuri da se što više okoristi i ode sa plijenom. Toliko asocijacija od tih riječi skućiti i raskućiti.
Dojmila me je i potresla izjava poslanika Koče Pavlovića (DF), na zasjedanju Skupštine Crne Gore od 31. 7. 2013, upućena DPS – u. Kao predsjednik Anketnog odbora Skupštine koji je imao zadatak da utvrdi okolnosti i odgovornosti iz afere Snimak, obratio se javnosti Crne Gore i poslanicima. Rekao je "Raskućili ste Crnu Goru, razvukli i raskubli, kako niko nikada nije."
Bilo je to skoro petnaestominutno obraćanje, ali sama srž je upravo to da je Crna Gora raskućena i zadužena. Oni koji neodgovorno rasipaju zovu se raspikuće. Postoje i izrazi trošadžije, raspipare, bekrije, neradnici, lezilebovići – ali raspikuća je taj koji rastura samu kuću. Taj koji raskući porodicu, ili državu u konkretnom slučaju.
Raskućena Crna Gora. Sa nelagodom pomislim koliko je toga otišlo iz naše zajedničke kuće. Ili koliko toga od te kuće nije više naše. A sirotinji je uvijek bilo teško da se skući. Po pravilu, jedna generacija se skući, druga onda ima kuću iz koje može da napreduje, da se školuje, da bolje, sigurnije, udobnije živi. I unapređuje kuću. Tako nastaju dobre kuće.
Pitala sam se kako su ljudi kojima su riječi gospodina Koče Pavlovića upućene, sa mnogo razloga, a i mnogo dokaza koji su nam svima pred očima, doživjeli rečeno, duboko u sebi, ondje gdje čovjek nema tajne pred sobom i Tvorcem. A uskoro je stigao odgovor na tu moju upitanost. Nakon g. Koče Pavlovića govorio je poslanik Milutin Simović. Izdržala sam četiri minuta, od predviđenih deset, njegovog izlaganja. Izašla sam sa osjećanjem užasa. Govornika nije uopšte dotakla izjava poslanika K. Pavlovića "Raskućili ste Crnu Goru, razvukli i raskubli, kako niko nikada nije." Ekipa koja se lijepo skućila tako što je raskućila državu i građane, nije senzibilisana na navedenu izjavu. Jedino je bilo bitno dokazivanje da je afera Snimak navodna, nepostojeća afera kojom je: " opozicija nstojala da opravda poraz na parlamentarnim i predsjedničkim izborima".
Izašla sam, da udahnem vazduh i dođem k sebi. Na sve strane dokazi raskućene Crne Gore. Na sjeveru, u Bijelom Polju, Beranama, Rožajama, Plavu, u centralnoj zoni, na Cetinju u Nikšiću, na jugu u Herceg Novom, Ulcinju, Miločeru. Jednostavno pitanje: zašto smo toliko siromašni, obespravljeni, posvađani, zašto smo raskućeni i materijalno i psihološki - ne dopire do prvoboraca za svoja partijska i lična prava. Do okrutnih okupatora svoga naroda.
Otišla sam tog 31.7.2013. kući oko 22,30, nijesam mogla da ostanem i slušam one koji su raskućili Crnu Goru, a nešto nam drugo objašnjavaju, onako patriotsko-partijski.
Sjutradan, 1.8., trebalo je da Skupština raspravlja o predlogu Vlade za rebalans Budžeta. Došao je Vladin predstavnik i na početku sjednice saopštio – da Vlada povlači predlog. Da li to Vlada traži među našima potreban novac, jer raskućeni građani nekako pokazuju sve manje razumijevanja da budu dobrovoljci u sopstvenom, daljem, raskućivanju?
Najnovije izjave iz Vlade, da rebalans, možda i neće biti potreban, jer je naplaćenost prihoda iznad očekivanog, uz uštede na rashodima. Znak finansijskog oporavka? Ili primjena oprobanog finansijskog modela iz XIX v., pri naplati poreza, kneza Miloša Obrenovića: Kad narod gunđa – priteži, a kad ćuti – popuštaj. Optimistički tumačim nevjerovatno ćutanje građana Crne Gore?
Bonus video:
