Sredstva nisu problem. Pozitivan ambijent pokreće neophodnu dinamiku. Kako, na koji poznati parlamentarani način, sačiniti, napraviti takav ambijent? Čudo vanparlamentarne oplodnje je vjerovatno vrlo moguće u malenim sistemima. To budimo sigurni. Dva, tri prava čovjeka, na pravom mjestu i vremenu. I prijatno. Ćao, Bela!
Pokrenu se proces. Nego je trenutno i ta brojka za nas nemoguća misija. Bilo je lijepih uslova i izuzetnih prilika, da se nakon izuzetno građanske 2012. najzad konstituiše nadstranački, građanski adekvatan odgovor. Raniji, ali i postojeći, sazivi narodnih poslanika nisu mogli politički artikulisati stvorene ulične inicijative. I preskočiti gljibave, preblatnjave rovove projektovanih podjela.
Ni sada nije (nikada nije, za tu rabotu) dockan da se ostvari neophodan konsenzus. Ali, nezainteresovanost, ta žilava tradicionalna inertnost, sa kojom se građani Podgorice odnose prema sredini u kojoj žive, jednostavno kao da provocira rušenje preostalih (ima li ih više?!) kultnih mjesta.
Etablirani kulturološki primitivizam nesmatano se razvija, buja, pa šta drugo očekivati osim nabildovane dekadencije na svim mogućim nivoima? Ništa ne stoji kao prepreka ideološko prostornom iživljavanju nove elite. Javne rasprave, na kojima se godinama unazad odlučuje o sudbini gradskih prostora, avetinjski su prazne. Niđe nikoga! Nema zainteresovanih građana.
Čak ni, sada najglasnijih, onih, čija je to struka. I kada dođe do realizacije DUP-a, svi se odjednom iznenade. Zatečeni i neobaviješteni: “QQ! QQ! Srušiše hotel, srušiše hotel !”. Jeste da su to najprepozantljiviji kameni stubovi sjećanja mnogih generacija, gradska rana antika, a sada u žalosnim ruševinama. Muka e.
Zvanično, nizom nepredviđenih okolnosti pocijepana je još jedna razglednica sa omiljenim motivom, skoro svih titogradskopodgoričkih naraštaja. Čak se i vjerni huntini glasači ovih dana neprijatno iznenade kada ugledaju šta je ostalo od Hotela. Imaju obraza da se iskreno potresu. Tupa jeka teške mehanizacije brojnim prolaznicima dodatno zagorčava, pojačava težinu šoka iznenadnog nedostatka.
Nema ga više…Memla. Danima se već osjeća memla obaljenog, starog kamena…U tuzi smo svi veliki, preveliki podgoričani. Inače, transcrnogorski nekako više volimo da ožaljavamo kultna mjesta. Više nego da ih navrijeme zapazimo, zalivamo ih, posjetimo i živo odreagujemo. Barem što se struke tiče. Svako svoj posa! O, kako bi to bilo dobro!
Zašto ćuti dobra arhitektonska struka kada je prostor bivše kasarne Morača u pitanju? Na najekskluzivnijoj lokaciji, u strogom centru metropolnog Glavnog Grada, na obali opjevane Morače, zjapi devastiranih 50 000 m²!!! Neko je lišio, oštetio gradsku kasu, procjenjuju Instituti, za nekoliko miliona godišnje! I nikom ništa. Bravo, kralevi!
Napuniste se, svakako, to vam je najbitnije. Nego su ti ožiljci preveliki. Mali je ovo grad. “Millennium City Centar na obali Morače sadržaće multifunkcionalnu dvoranu, sa savremeno dizajniranom scenom, koja će omogućavati organizovanje kongresa, koncerata, umetničkih i drugih manifestacija, kao i hotel visoke kategorije, tržni centar, poslovne objekte i brojne zelene površine, a imaće i više 1.800 parking mjesta.”
Nakon što je zemljište bezobrazno precijenjeno, u vrijeme nenormalnog rasta cijena nekretnina (2008), niko se više nije usudio da bilo što ponudi i predloži agilnoj upravi grada. Vojska se povukla, prostor ostavljen propadanju. Sjetiće se novi ranopodgoričani da je dugo rupetina iza južne tribine Stadiona pod Goricom bila idealan, skoro pa savršen ekvivalent švercersko - podsankcijskoj Crnoj Gori (1992 – 1999). 60-ak metara široke, 3 do 4 metra duboke, najkvalitetnije rupčine, u centru centra jednog Glavnog grada, male, sada skoro, pa evropske države. Mickey moj!
To nisi mogao viđeti nadaleko, to siguran budi. Kao nacionalni muzej prve kategorije. Noću osvijetljen. Instalacija uživo. Direktan prenos.
Bonus video:
