Zapadni čovjek ako za blještavost svoje civilizacije ima mnogo da zahvali grčkom geniju, ništa manju zahvalnost ne duguje ni narodu Mojsijevom, čije su moralne tablice upristojile život ljudi. I unijele red u haos.
I zaista, moral leži u biti svake aktivnosti ljudske, čak i prije nastanka zakona, države i uspostavljanja drugih modernih oblika spekulativne aktivnosti čovjeka. U osnovi ovog načela čuči pretpostavka da svako ljudsko biće ima usađen unutrašnji mehanizam koji razlikuje dobro od zla. I ispravno od pogrešnog.
Čak i kada omanu zakoni logike u nekoj stvari, osjećaj u grudima i stomaku nikada ne laže. Duboki Dostojevski ma kako da je šareno slikao svoje likove i različite narodne tipove, i ma koliko oni bili jedne kompleksne prirode, izvitoperene i često nakaradne u svojim glavnim crtama, ipak su gotovo svi imali jednu zajedničku poveznicu. A to je da su svi do jednog patili od griže savjesti. Dakle, i čovjek sazdan od najprizemnijih strasti, misli i djela, u svojoj krvi nosi drevni arhetip svijetlosti i tame. Možda je upravo ova činjenica krunski dokaz veze čovjeka i kosmosa. Neba i zemlje. Na koncu, to je ono što čovjeka divinizira i uzvisuje nad svim drugim bićima na planeti.
Dodajmo još ( što je jako važno), i da je moral, pored učtivosti, jedna stvar estetike. Jer koliko bi samo vazduh bio zagušljiviji i zatrovaniji, da nije ovog principa koji život među ljudima čini ipak, podnošljivim. U Crnoj Gori stvari nastavljaju da teku po ustaljenom šablonu. Elita na vlasti nastavlja da uspješno upravlja organizovanom propašću društva. Svjedoci smo političke scene koja je svedena na najprizemniji mogući nivo. Jedini princip koji vlada je oportunizam. Ovakvo ponašanje je toliko uzelo maha među političarima, da to više niko (makar i iz učtivosti prema građanima) ne taji. Izgleda da je žeđ za vlašću jača i od žeđi za vodom.
Čovjek pošten, sigurno da jedino može da gaji osjećanje prezira i indignacije prema ovakvoj stvarnosti. Ima među ljudima takvih delikatnih karaktera, čija duša mnogo pati, ako kažu samo kakvu pogrešnu riječ, a kamoli učine kakvo neprikladno djelo. Sigurno je takvih mnogo među Crnogorcima. I dok posmatraju naš javni prostor, takvi ljudi vjerovatno imaju utisak da se nalaze u kakvoj kanalizaciji okruženi fekalijama sa svih strana.
Jer drama i tragedija Crne Gore, kada se ogoli, u svojoj biti je ipak moralna. Nažalost.
Jedino u čemu je postojeći sistem efikasan, jeste proizvodnja društvenih deformiteta. Jedan čuveni kriminolog je rekao da: ”Kada ljudi prvi put dođu u kontakt sa kriminalom, zgražavaju se. Ukoliko ostanu u kontaktu sa kriminalom neko vrijeme, naviknu se na njega i podnose ga. Ako ostanu u kontaktu sa kriminalom duže vrijeme, konačno ga prihvate i podpadnu pod njegov uticaj”. Dodajmo na ovo nepotizam, korupciju i još neke pošasti, i eto nam izoštrene slike crnogorske zbilje. Crnogorci su već duže oguglali na sve nabrojano.
Ako za ljude na vlasti ima ikakvog opravdanja za ponašanje koje demonstriraju, jer nekontrolisana vlast opija i najmudrije među nama. Za neke druge ga nipošto ne može biti.
Naročito se to odnosi na one mlade ljude, koji još u svojim ranim dvadesetim odluče da postanu članom neke od vladajućih partija. Mladi ljudi koji ne žele da mijenjaju propali sistem, već žure da što prije postanu jednim od njegovih šrafova. Ovdje se radi o svojevrsnoj perverziji duhovnoj i sakatosti moralnoj. Tako mladi, a već su za glavno načelo svog života stavili oportunizam ispred principa. Oni su najveći poraz ovog društva. I pokazatelj da već dugo nešto ozbiljno nije kako treba.
Ovaj tekst se samo naizgled najmanje bavi ekonomskom stranom života u zemlji. Jer bez uvažavanja etike, nema ozbiljne privrede, ni biznisa. Nema ni života. Šta god da bude po pitanju rebalansa, dobro biti neće. Valjda je konačno svakom očigledno da ova država nema nikakvu ekonomsku strategiju. Neminovni su jedino ponovno zaduživanje i posrtanje. Mada, istine radi, sa ovakvim vrijednosnim sistemom, ne postoji ekonomski model koji bi mogao biti od pomoći.
Moglo bi se čak ustvrditi da je drama Crne Gore, ipak – Šekspirovska. Biti ili ne biti? Jer ako ovako nastavi, Crna Gora nema budućnost. Potrebno je da se jedan sistem vrijednosti sruši, da bi se rodio novi. “O razbijte mi tablice stare, braćo!”, zavapio bi Niče, da je živ.
Ima mnogo simbolike u činjenici da je prije nekoliko dana u Podgorici srušen jedan hotel, koji je nosio ime naše države. Možda je to najplastičniji pokazatelj kakvi ljudi se pitaju i imaju moć da odlučuju u ovoj zemlji. Možda je to najslikovitiji primjer moralnog posrnuća ovog naroda. Možda to i najbolje opisuje elitu na vlasti. To su ljudi koji znaju cijenu svačega, i vrijednost ničega.
Bonus video:
