Upoređivanje savremenih demagoga sa Adolfom Hitlerom gotovo uvijek je nerazumno. Takvi alarmi obično banalizuju stvarne užase nacističkog režima i odvlače pažnju od naših političkih problema. Ali čak i kada je takav alarm kontraproduktivan, ipak ostaje pitanje: u kom trenutku demokratija zaista dolazi u opasnost?Još do prije par godina bilo je nezamislivo da predsjednik SAD vrijeđa saveznike i dijeli hvale diktatorima, da slobodne medije naziva “narodnim neprijateljem”, da zatvara izbjeglice i oduzima im djecu. Sada je to postalo maltene normalno. Kada će biti prekasno za znak za uzbunu?
O toj temi napisano je mnogo knjiga. Remek-djelo Đorđa Basanija “Vrt Finci-Kontinijevih” opisuje život buržoaskih italijanskih Jevreja u vrijeme fašizma. Polako, korak po korak, pravna i socijalna omča zateže se oko ovih obrazovanih Italijana koji su svoj komforni život i uticaj smatrali nekom vrstom datosti. Pod najrazličitijim izgovorima oni odbijaju da prihvate realnost. Otac naratora čak ulazi u fašističku partiju a bogati Finc-Kontini otuđuju se od ostalih u svom sve užem porodičnom krugu. Gordost i odsustvo mašte ne dozvoljavaju im da uvide opasnost koja im prijeti sve dok ne postane kasno: deportuju ih u logore smrti.
Ljudskoj nesposobnosti da uvidi ono što dolazi posvećeni su i memoari Sebastijana Hafnera “Istorija jednog Njemca”, napisani 1939, godinu nakon njegovog odlaska iz Njemačke. Kao student prava, Hafner, kasnije novinar i pisac, postaje svjedok toga kako je nacistička diktatura postajala smrtno opasna. Taj je proces bio postepen, kao i progon Jevereja u Italiji. Hafner je vidio kako su njegove kolege, studenti, a da nijedan nije ušao u partiju nacista, saglasni sa svakim korakom (rasni zakoni, promjena ustava i tako dalje), i to upravo zato što su ti koraci bili formulisani na jeziku prava. Izgledalo je da ipak neće nastupiti trenutak u kojem će oni shvatiti da je prag tolerancije pređen i da ostaje samo ili otpor ili emigracija. Hafner je to shvatao (uzgred budi rečeno, nije bio Jevrej); otišao je one godine kada je počelo paljenje sinagoga i protjerivanje Jevreja iz njihovih domova.
Ukupno gledano, ljudi kao što su Finci-Kontinijevi, vjerovatno je više nego onih kao Hafner. Teško je mirno spavati kada si zabrinut. Život je mnogo jednostavniji ako svijet oko nas izgleda normalno, iako je postao svakakav samo ne normalan.
Ljudi zabijaju glavu u pijesak na najrazličitije načine, ali je moguće povući neke paralele između našeg vremena i Evrope s početka 1930-ih. Mnogi njemački biznismeni i industrijalci bili su konzervativci a ne nacisti, ali su smatrali da mogu živjeti sa Hitlerom sve dok im on donosi finansijsku korist. Hitler je bio vulgarni skorojević i njegovi maniri nijesu bili baš prefinjeni, ali su oni, prirodno, smatrali da mogu da ga kontrolišu.
Poznavanje istorije pomaže ljudima da upoznaju određene modele ponašanja (na primjer napade na nezavisni sudski sistem) koja su u prošlosti dovodila do rađanja tiranije. Ali istorijsko pamćenje, nerijetko pomiješano sa mitovima, takođe može smetati ljudima da prepoznaju predznake onoga što, možda, dolazi. U zemljama sa demokratskom istorijom lako je smatrati da se “ovdje tako nešto nikada ne može dogoditi” zato što su “naše institucije previše jake” ili zato što “naš narod previše voli slobodu” ili zbog toga što je on “previše civilizovan” i”previše savremen” da bi kliznuo u varvarstvo. Ljevičari mogu biti isto toliko zaslijepljeni kao i konzervativci. Nijesu samo komunisti (koji su radili po instrukcijama Staljina), nego su i ljevičarske snage u Njemačkoj odbile da štite krhku Vajmarsku republiku kada su je napali desničari. Komunisti su vidjeli ozbiljniju prijetnju u socijaldemokratama nego u nacistima; a lijevi intelektualci su bili zatečeni licemjerjem i korupcijom u glavnim strankama koje je trebalo da podrže.
Donald Tramp, možda, i nije reinkarnacija Hitlera, ali pristajanje onih oko njega na svaki korak koji napravi kršeći civilizovane demokratske norme, zloslutni je predznak. Isto kao i razgovori među radikalnim ljevičarima o tome kako je tobože razlika između Trampa s jedne, i Klintona ili Obame s druge strane, samo u stepenu ali ne i suštinska: Tramp jednostavno demonstrira zlo neoliberalizma otvorenije nego što su oni to činili. I u jednom i u drugom slučaju, konkretne opasnosti, koje je izazvao današnji ekstremni desničarski populizam, potcjenjuju se ili ignorišu.
Glavni mediji koje toliko oštro kritikuju, ti sami “narodni neprijatelji”, jaki su kao i prije. Ali njihov uticaj slabi. Publikacije u novinama New York Times ili Washington Post imaju manji značaj od predsjednikovih tvitova koji direktno stižu do miliona ljudi a zatim se ponavljaju u partijskim radio ili TV programima.
U polarizovanom društvu političari koji potpaljuju gomilu koristeći strahove i nezadovoljstvo, vjerovatno, imaju više šansi za uspjeh nego manje atraktivne figure koje pokušavaju da apeluju na našu sposobnost racionalnog rasuđivanja. Političke partije koje istupaju protiv antiliberalnih tendencija našle su se u krajnje teškom položaju. Ako one odreaguju na nezadovoljstvo i idealizam mladih i krenu previše jako ulijevo, onda rizikuju da izgube ključne birače, koji imaju centrističke stavove. Ako ne daju prednost centrističkim kandidatima, koji hoće reforme a ne radikalne promjene, onda će izgubiti raspaljenu mladež.
Bilo kako bilo, slobodu treba štiti a to je moguće samo onda kada su prijetnje kristalno jasne. Trenutak kada ljudi prestaju da vjeruju u to da demagozima niko neće dozvoliti da urade najgore na šta su spremni - jeste trenutak kada možemo biti sigurni da je već - prekasno.
Autor je profesor demokratije i ljudskih prava i urednik “The New York Review of Books”
Copyrights: Project Syndicate, 2018.
Bonus video:
