U petak, 21. juna 2013. naučila sam jednu neočekivanu lekciju iz urbanizma. Uvijek se iskreno radujem kada naučim nešto novo. Ova lekcija nije bila od tih koje vam proširuju stručno znanje. Ili opštu kulturu. Više je iz opsega onoga što zdrav razum jedva shvati. Čak i u zemlji Živka Nikolića. Gdje se sve češće, već skoro svakodnevno, susrećemo sa čudima neviđenim. Tek, dobila sam poruku: "Vanja Ćalović sa grupom iz MANS-a je uhapšena pred Skupštinom, dok su izvodili performans protestvujući protiv povećanja PDV."
Otišla sam odmah, bilo je oko 14,40, do zgrade policije. Tamo grupa od dvadesetak mladih ljudi. Uspjela sam da razgovaram sa šefom kabineta ministra Konjevića, Danilom Orlandićem. Ministar je bio odsutan. Kasnije sam razgovarala i sa komandirom PJ, Ratkom Rondovićem. Saznala sam da su MANS-ovci uhapšeni zbog napada na državnu imovinu i predati državnom tužiocu. Ističem ljubaznost i predusretlivost oba mlada čovjeka. Pretpostavljam da je to uobičajen odnos prema starijim građankama i građanima. Iako i oni mladi, uhapšeni, zbog kojih sam došla, imaju prava na ljubaznost i predusetljivost. Takođe i pravo na poštovanje njihovih prava. U čemu je lekcija, koju pomenuh? U kvalifikaciji da je to bio napad na državnu imovinu i remećenje javnog reda i mira.
Izvođenje performansa na javnoj gradskoj površini tako okvalifikovano? Ko je dao takvu kvalifikaciju djela, pitam svakog od pomenutih sagovornika, posebno.
Saznajem da je to jedinica za zaštitu državnih i konzularnih predstavništava, odnosno starješina te jedinice.
- Oštetili su trotoar ispred Skupštine i stepenište – slijedi dopunsko objašnjenje.
Upravo sam otuda – kažem – sve je oprano vodom. To je bila boja koja se rastvara vodom. Kao vodene bojice, sve je oprano šmrkom. Veća šteta za taj trotoar je povremeno parkiranje službenih vozila, nego prosipanje vodene boje. Niko ne hapsi zbog parkiranja na mjestu koje nije parking. Popločavanje te površine nije predviđeno za drugo opterećenje osim pješaka. Čak i ako nose transparente, protestuju i prosipaju boju. Policija koja štiti javni red i mir, a postupa ovako kako je postupila, samo uznemirava građane, osim što im krši prava. Konačno, nije u nadležnosti policije da daje uputstva za korišćenje grada. Šta građani smiju saopštavati, a šta ne na javnoj gradskoj površni. Kakve god prirode bio performans, politički protest (što je ovdje bio slučaj), pozorišni igrokaz, reklamna predstava, ulično muziciranje, to je dio urbane i političke kulture zajednice. Kada policija počne da uređuje pravila korišćenja javnog prostora, to se zove policijska država. A nekada i okupacija. Ima još živih Podgoričana i Podgoričanki, a i stanovnika drugih gradova Crne Gore, koji se sjećaju kada je grad "bio u blok". I postojao policijski čas. Zbog javnog reda i mira okupiranih građana. I to su bili primjeri ukidanja prava na grad. Sa preciznim uputstvima za korišćenje grada. I oštrijim mjerama u slučaju da se uputstva prekrše, od ovog pritvora od nekoliko sati. Ili je ovo početak nekih energičnijih mjera? Prema gradovoma i građanima.
Recimo, ukidanje prava na grad sadržano je u nevjerovatnoj kvalifikaciji da je MANS izvođenjem performansa pred Skupštinom - ugrožavao državnu imovinu. Kvalifikaciju izriče policija, hapsi i šalje aktere državnom tužiocu. Proglašavaju običnu boju (za toniranje JUPOL-a) na bazi vodenog rastvarača, kojom se kreče zidovi – za masnu. Ovdje je masno samo neznanje i osionost policije i naredbodavaca. A to neznanje i osionost se uporno ističu kao sveta dužnost zaštite državne imovine i javnog prostora od građana.
A najviše što su mogli (pod uslovom da kod nadležnih naredbodavaca ne postoji nikakvo znanje i svijest kojima se razumijeva priroda urbane političke poruke), jeste da performans proglase urbanim vandalizmom. Naravno, i to bi bila potpuna budalaština i neznanje. Posebno jer su grad i gradskost potpuno nezamislivi bez javnih površina čija namjena može biti omeđena samo granicama koje uspostavlja određena kultura i istorijski kontekst. U ovom slučaju pojam omeđeno, znači dinamično pomjeranje granica aktivnosti i sadržaja u javnom gradskom prostoru. To omeđeno znači kreativni izazov za građane, a ne poziv policiji da im omeđi prava, a onda ih hapsi. Jer MANS- ovci su pred Skupštinom bili građani. Koji na javnoj površini brane, doslovno, državu i narod na politički i urbani način.
Ali, naše zarobljene institucije to ne bi bile da su u njima slobodni ljudi. Tužilac je odbio da razmatra neosnovanu optužbu. Bio je slobodan čovjek. Ali sudija za prekršaje... komunalna inspekcija... Sva sila institucija se stuštila da potvrdi da je na policiji da daje uputstvo za korišćenje grada.
Kada gradonačelnik Podgorice postavi (naravno, uoči izbora) pedeset kioska po trotoarima i tako privatizuje i uzurpira površine za kretanje pješaka, a sve u ime privatno-javnog partnerstva, ni jedna nadležna institucija ne reaguje. Kada se javna zelena površina betonira da se ustupi bližnjima za ljetnju baštu, sve je normalno (usput se posiječe koje četrdesetogodišnje stablo, pa šta?). Toliko na temu reagovanja radi zaštite javnih površina i javnog reda.
Ali, neodoljivi cinizam je hapšenje građana koji protestuju zbog nasilnog poreza kojim će da se plaća krađa struje jedne kompanije koju je ova vlast nekoliko puta "uspješno privatizovala" – sve do bankrotstva države. Protest na kriminal, neodgovornost i osionost proglašen je za ugrožavanje državne imovine. Ono čime je protest isprovociran je Vladina politika kojom se uništava i privreda i državna imovina i budućnost građana.
Bonus video:
