Prošle su godine, neđe u novembru, predstavnici njemačkog Centra za istraživanje klime prezentovali podatke po kojima ćemo od ovog ljeta imati tropske talase za čak 20 dana duže nego predhodnih godina. Dodali su još i da padavina u julu i avgustu skoro i neće biti. U prosjeku, dakle, 20 novih, prevrelih,dana na užarenoj zvijezdi.
I eto, nakon kišnog početka juna, mučke i nenadano, zalijepio nas je prvi ovogodišnji tropski udar. Podgorica je inače masu dana najtopliji/vreliji grad u Evropi! Eto, vidiš da smo i tu među prvima, milji moj. U samom vrhu. Znojimo se najviše u Evropi. Samoljepljive sličice.
U našoj relativno maloj, ali zato duboko zaglavljenoj zajednici, skoro i da se ne priča se o planetarnim klimatskim dešavanjima. Rijetko se čuje glas nekog klimatologa, nema konstruktivnog dijaloga, niko nikoga ne demantuje ili čak podržava kada su očigledne klimatske anomalije u pitanju. Možda mi je promaklo, ali sumnjam da postoji makar i jedna jedina kancelarija koja o državnom trošku budno mjeri i sistematizuje isključivo podatke o pohmanitalim klimatskim parametrima.
Uglavnom se taktički ćuti. Bilo da je riječe o uticaju čovjeka na klimu ili kao što neki tvrde, o solarnim ciklusima – na koje ne možemo uticati, očigledno je da se klima pokvarila, da se teže diše i da nam nešto valja činiti. I umjesto poziva na akciju, da se barem zaštite postojeće zelene površine koje prećišćavaju vazduh, da se glavnom trovaču južno od Podgorice postave filteri, da se bezbroj deponija širom države srede, sva se priča, tradicionalno, gura pod tepih. Trovanje se nastavlja. Novac je najbitniji. I interesi primitivaca, raznih kalibara.
O, prevrelog nam juna, tupi se i tupi, u dvodecenijskom nedogledu, smarajuća priča o nacionalnom identitetu, lokacijama vjerskih objekata, iskonstruisanim aferama. Pa šta onda da radimo se planetranom učestalošću ekstremnih promjena, sa stalnim obaranjem prosječnih klimatskih vrijednosti (za ovo doba godine – kako vele metorolozi)?
Vidimo li mi da se nešto čudno događa sa klimom ili ne dižemo glavu sa zemlje (betona) forever zapitani jesu li li južnoslovenski crnogorci serbi ili su južnoslovenski serbs crnogorci, pak? Alo, jugosloveni, o kukavno ugašeno pleme!
Sasvim je normalno da u ambijentima koje dominanatno kreiraju ultrapink ratnošvercerske elite imamo sveprisutnu, ogavnu primitivizaciju na svim nivoima. I da se nijedno šire i važnije, društveno pitanje ne može s anđelima riješiti. Ne gajimo iluziju da kordoni parlametarnih klimoglavaca mogu donijeti bilo kakve promjene na bolje.
Lojalno utupljenije je postalo domoljublje. Nažalost, politikom se kod nas bave uglavnom poluprofili. Pametni, obrazovani i odgovorni ljudi daleko su od parlamenata. A umjesto njih, polusvijet raznih kalibara donosi odluke. I krade se, bate, bez prestanka.
Na kraju krajeva, možemo li nam se desiti odgovorna grupacija (imamo li snage?), koja će izvesti stvari na čistac i ponuditi građanim Crne Gore da odluče: želite li, privatizovanu, pustinjsku Crnu Goru ili zelenu, održivu i sređenu Crnu Goru? I da onda lijepo, ljudski, polako…vidimo đe je to Crna Gora danas i šta nam je činiti.
Izostanak tradicije industrijske/robne proizvodnje, pa preko nje i slobodnog kapitala kao dinama novih vrijednosti, sociološki nas je iskasapilo do te mjere da mi danas nemamo uređene makar i najmanje slobodne zajednice esnafsko/naučno/sportskih udruženja i utvrda. Entuzijazam, koji je drugi naziv i za nejelementarnije ljudske potrebe zajedništva i solidarnosti, izdignut je na stub srama. Pozivi na opšte interese skoro da se ne čuju. Budala je onaj koji poziva na red i rad, koji bi da živi od svoga posla.
Ipak, ima nade. Blago nama, princ Albert je bio u trodnevnoj posjeti Crnoj Gori. Sva ushićena, reporterka RTVCG sa Žabljaka je konstatovala da je posjeta od neprocjenjive važnosti za državu. Potom je pitala domicile kako bi oni dočekali Princa. Odgovori anketiranih su dijagnoza izbezumljenosti jednog naroda.
Bonus video:
