Nedavno je u Skupštini Crne Gore postavljeno jedno važno pitanje. Upućeno predsjedniku Vlade na premijerskom satu. Odnosilo se na crnogorsko rasijanje (dijasporu). Pitanje premijeru je postavio jedan od njegovih koalicionih partnera. Podaci koje je iznio su uznemirujući. Saopštio je da je u rasijanju skoro još jedna Crna Gora. I da država ne vodi računa o svojim građanima koji su iz različitih razloga vjekovima odlazili.
Sa saopštenom brojkom se ne mogu složiti. Mislim da je ona skoro dvosturka. Ni sa drugim izrečenim, da Crna Gora ne vodi računa o iseljenicima ne mogu se složiti. Brojni su dokazi da je odricanje od svojih građana u rasijanju zvanična državna politika Crne Gore. Jer, da nije tako, postojala bi barem pouzdana evidencija. A nje nema čak ni za posljednji veliki talas emigracije, od početka devedesetih. Za približno posljednja dva vijeka postoje različita svjedočenja i svjedočanstva.
U nekim slučajevima i evidencija o iseljavanju (i useljavanju u druge države). Pažnju velikoj crnogorskoj iseljeničkoj grupi u Argentini, koji su većinom u pokrajini Čako nije prvenstveno obratila država. Već pojedinac, entuzijasta, Gordan Stojović. Tek poslije više godina njegovog rada i rezultata na povezivanju druge, treće ili četvrte generacije iseljenika sa maticom, država se uključila. Mlako. I donekle cinično. Ali ne toliko cinično kao prema građanima iz Crne Gore i njihovim potomcima, koji su se zadesili, u trenutku raspada Jugoslavije, od Triglava do Đevđelije. Zbog čega Crna Gora nije mogla da isprednjači, da humano, građanski, širokogrudo, viteški, kaže:
Svi koji znaju i cijene svoje crnogorsko porijeklo mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. Svi koji su veliki dio svog radnog vijeka proveli u Crnoj Gori, radili su za ovu državu i narod, mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. Svi koji su rođeni u Crnoj Gori, mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. Svi kojima je supružnik crnogorski državljanin mogu dobiti crnogorsko državljanstvo. I to sve automatski, efikasno, civilizovano. Naravno, pravo glasa mogu imati samo oni crnogorski državljani koji su stalno nastanjeni u Crnoj Gori.
Ali, ne! Poslije 21. maja 2006. godine vlast kao da je nastojala da se odrekne što više onih koji žele crnogorsko državljanstvo jer poštuju svoje pretke, jer znaju ko su i odakle su. Jer im je stalo do Crne Gore. Dijalog između poslanika koji je postavio pitanje o crnogorskom rasijanju i predsjednika Vlade, međutim, pretvorio se u ruganje prema istim tim građanima koji su crnogorskim Zakonom o državljanstvu, nakon referenduma, odbačeni. Obostrana konstatacija da je u Republici Srbiji došlo do masovne asimilacije Crnogoraca i iskazana zabrinutost zbog toga, takav je cinizam da ga zdrav razum ne može podnijeti.
Ljudi koji su u jednoj ili dvije ili tri generacije u Srbiji, koji su crnogorskog porijekla i bili upisani u knjigu državljana Crne Gore, ali su im kuće, posao, penzije, zdravstveno osiguranje, djeca, njihova djeca u Srbiji, nijesu asimilovani. Nije srbijanski zakon tražio da se odreknu crnogorskog državljanstva, ako žive u Srbiji i zbog ostvarenja raznih prava traže državljanstvo Republike Srbije. To je tražio crnogorski zakon. A svi su mogli od strane svoje domovine da budu poštovani, makar toliko. I da ne budu ucijenjeni što su se opredijelili da ostanu tamo gdje su živjeli nekoliko decenija ili nekoliko generacija. I u svim drugim jugoslovenskim republikama, možda u nešto manjem broju, ima mnogo crnogorskih građana. Rasijanih, a onda i odbačenih. Po zakonu.
Odlasci iz Crne Gore, koji traju više od dva vijeka se nastavljaju. Ljudska rijeka koja ne presušuje. Odlazi se opet, kao i vazda, iz Crne Gore. Iz raznih razloga. Zbog siromaštva, najčešće. Zbog krvne osvete. Zbog kaznenih pohoda otomanske vojske. Boljih ekonomskih prilika u drugim zemljama. Zbog omraza i osveta. Zbog unutarcrnogorskih antagonizama. Neprihvatanja vlasti Knjaževine Crne Gore nakon Veljeg rata. Zbog Balkanskih ratova. Nepristajanja na prisajedinjenje državi SHS nakon Prvog svjetskog rata.
Zbog pogroma u Vranešu 1924. Zbog rasporeda u državnoj službi Kraljevine Jugoslavije (sudije, finansi, policajci, žandari i dr. nijesu mogli da rade u zavičaju). Zbog poraza u nikad priznatom građanskom ratu u Crnoj Gori, tokom Drugog svjetskog rata. Zbog IB-a. Zbog poslijeratnog entuzijazma izgradnje Nove Jugoslavije. Zbog školovanja. Zbog raspada SFRJ i rata. Zbog međunarodnih sankcija. Zbog neljudskih patnji tokom hiperinflacije. Zbog stravičnog leta Milosrdnog anđela 1999. Zbog nepristajanja na novi totalitarni DPS režim u Crnoj Gori. I svima njima Crna Gora duguje poštovanje i utjehu. Mnogima i satisfakciju i izvinjenje. Nekima i obeštećenje. A to je moglo da se postigne civilizovano i suptilno Zakonom o državljanstvu.
Briga o crnogorskom rasijanju lamentiranjem zbog "asimilacije" ili asimilacije ili povremenim posjetama Vladinih zvaničnika je dodatno vrijeđanje tih ljudi. Te, još skoro dvije Crne Gore, koje su daleko i od srca i od očiju vlasti. I za kojima se prigodno i povremeno proliju krokodilske suze. Kao na navedenom premijerskom satu.
Bonus video:
