Nekad se pogrdno govorilo o visokim betonskim ogradama kojima danas novopečene gazde bahato obilježavaju svoja imanja. O takvim ogradama govorili su: „Ovako je na Kosovo počelo“.
Gazde su obično sami sebi arhitekte, stoga ne čudi obavezna kombinacija bunje nalijepljene na fasadu, neizostavna eloksirana bravarija i betonski lavovi ili orlovi na uočljivim mjestima.
Međutim, obično im proporcije ne idu baš najbolje, stoga kiksaju sa nekoliko nula, ili je možda planski izgrađena kuća od 4000 kvadrata na placu od 200 metara kvadratnih. Sve sija od usiljenosti, a ograda čuva gazde od pogleda.
Prelistavanjem novina, može se uvidjeti porast broja džipova i luksuznih automobila koji lete u vazduh, stoga nije ni čudo da vlasnici ograda i bezbjednih kuća posjeduju mogućnost da par stotina metara prije svoje jazbine pritisnu dugme na daljinskom i otvore tešku kapiju i uđu u svoje betonsko-ograđeno dvorište.
Svaka od visokih-betonskih ograda koje obično niču u prigradskim naseljima, dovoljna je da se sazida jedna skromna kuća.
Međutim, podizanjem ogromne ograde stavlja se do znaja okolini „sa kim ima posla“, dok na drugoj strani ne žele kontakt sa komšijama i izoluju se, samo oni znaju od čega se tačno skrivaju.
Izgleda da samo u Podgorici skrivanje može biti istovremeno i eksponiranje. Ogromna ograda može da spriječi podmetača bombe u namjeri da pod automobil poštenog vlasnika postavi neku spravu koja odbrojava do trenutka kad sve krene u nebo, a takođe ograda može da šalje signal komšijama i okolini o finansijskoj moći vlasnika. Živimo u gradu gdje i jedna i druga varijanta izuzetno imponuje vlasniku.
I dok se lokalni krimosi ograđuju u prigradskim naseljima, u centru grada niču mini-poslovni prostori koji daju sve od sebe da bi njihovi kupci ostali anonimni.
Prije tačno godinu dana, pisac iz Zagreba koji je prinuđen da se bavi svačim ne bi li prehranio sebe i svoju familiju rekao mi je da je jako unosan posao baviti se otkupom zlata. Nisam ni sanjao da će za svega godinu dana skoro u svakoj ulici u centru grada roditi novo mjesto na kojem piše: „Otkup zlata“.
U centru grada ograde se teško zidaju. To polazi za rukom isključivo onim „jako bliskim“, onim debelovratim (iako ne mora da bude pravilo) koji su u mogućnosti da svugdje uđu bez kucanja.
Međutim, radnje koje se bave „otkupom zlata“ uvijek su obložene specijalnom folijom kroz koju se ništa ne vidi. Imaju pravo gazde, naši ljudi previše pažnje bi pridavali tome ko je donio zlato na prodaju i zašto.
Nismo ni svjesni da je pojava radnji koje otkupljuju zlato zapravo indikator svjetskog problema, nagovještava se pad svih valuta i ekonomska kriza. Ako dođe do bilo kakvih problema i svođenja računa, ukoliko valute prestanu da važe, trgovaće se najviše zlatom. Paranoja ne otvara radnje, već vlasnici tih firmi žive od realnog stanja stvari.
Izlijepljeni posteri na prozorima radnji koje se bave otkupom zlata garantuju neku vrstu kratkotrajne anonimnosti onima koji dođu da prodaju svoje poklone dobijene za rođendan ili maturu. Na prozorima su posteri na kojima preovladava žuta primamljiva-kič boja i zlatne poluge. Mami to ljude, nemoguće je promašiti takav izlog.
U Njegoševoj ulici, tik pored radnje za otkup zlata nalazi se i radnja koja nudi bodi-bilding preparate. Zanimljivo je da su i prozori i vrata te radnje obloženi neprovidnim posterima. Ne treba da se pitamo šta se dešava unutra.
Niko ne forsira omladinu da ulazi i traži preparate koji će im omogućiti da uz pomoć čarobnog kvasca narastu za svega dva mjeseca do te mjere da im se svi stari prijatelji sklanjaju i javljaju isključivo iz strahopoštovanja. „Napucan“ je sjajan izraz koji precizno opisuje i fizičko, a nažalost i psihičko stanje momaka koji konzumiraju preparate za što brži i opasniji izgled.
Ukoliko bi prelistali novine, mogli bi vrlo lako da uvidimo koliko ima bespovodnih tuča i obračuna u gradu, a dobar dio incidenata pokrenut je upravo preparatima koji nemilosrdno brišu iz mozga bilo kakvu barijeru, odnosno uništavaju „uređaj“ za zdravorazumsko rezonovanje.
Naša država uopšte ne prilazi ovom problemu dovoljno ozbiljno, nažalost, uopšte prodaju ovakvih preparata koji stvaraju zombije ne vidi kao prijetnju društvu.
Krene tako proljeće, momci nezadovoljni svojim izgledom jednostavno posegnu za jeftinim preparatima i ne razmišljajući o posledicama njihovo tijelo naraste, dok njihov mozak ide u rikverc.
„Trening je majka“, i zaista zna da bude djelotvorno, ali energija koju tijelo prima treba da bude negdje usmjerena, dok se danas obično čuva sebično za posebne prilike. Rukavi uskih crnih i bijelih majici se urežu u kožu. Sve puca. Nakon šetnje gradom odabere se idealna bašta za demonstraciju bahatosti. Dovoljan je jedan pogled da se aktivira akumulirana nezdrava energija.
Tad sve krene. Uprkos tome što svi treniraju, obično se sve završi tako što jedna ekipa drugoj polomi glave pajserima. Dosadno je izaći u grad i proći bez frke. Frka hrani dušu, sve ostalo je paravan.
Kreću lijepi dani, treba šetati pognute glave i bez riječi. Ili možda treba založiti neku babinu zlatnu ogrlicu, pa zatim kupiti par preparata i jednostavno se popeti na ljestvicu podgoričke opasnosti. Sve je tu, sve je blizu, sve je dozvoljeno. Idemo! Naprijed!
Bonus video:
