U filmu „Mlad i zdav kao ruža“ koji je Joca Jovanović snimio 1971.godine, Dragan Nikolić glumi prestupnika koji ostvaruje blisku saradnju sa tajnom policijom i uspinje se ka vrhu kriminalne piramide. Film je više skrajnut nego što je zabranjen, a potrebno je bilo 35 godina da ga izvade iz bunkera i da ponovo bude prikazan na FEST-u 2006. godine. O tom i još mnogo filmova koji su doživjeli sličnu sudbinu govori dokumentarac „Zabranjeni bez zabrane“ čiji je koautor nedavno preminuli Dinko Tucaković.
Iako mnogi tvrde da filmovi Jovana Joce Jovanovića predviđaju događaje koji su se zbili devedesetih na našim prostorima, zapravo su njegovi filmovi ukazivali na probleme društva u vremenu u kojem su nastajali (korupcija, narkomanija, sprega vlasti i kriminala) a koji su se vremenom uvećavali i umnožavali. Upečatljiva scena je kad policija iznuđuje priznanje od lika kojeg glumi Dragan Nikolić i postavljaju mu pitanja kuda se kretao za vrijeme nekog zločina. Njegov alibi bio je da je gledao film, dok policija od njega zahtijeva da im ga prepriča. Njegov odgovor je:
Nema fabule, to je Godar.
Policajci ga tuku, pa mu postave opet isto pitanje, a on imun na batine bezobrazno, drsko i uporno odgovara: „Nema fabule, to je Godar“.
Vozio sam se gradom te noći. Ponoć je već odavno prošla i tek što sam ušao u stan i upalio kompjuter čula se detonacija, a svjetlarnici i prozori su se drmali. Isprva sam pomislio da je dobro što ne traje dugo, dakle nije zemljotres. Čuo sam korake i vrata je otvorio otac i uspaničeno upitao gledajući u mene sanjivim i jedva otvorenim očima:
Tu si?
Tu sam – odgovorio sam mu kratko, kao da sam mu dao alibi.
Nije postavljao pitanje: „Što bi ovo?“, već je zatvorio vrata i čuo sam ga kako odlazi u sobu i nezadovoljno ispaljuje rečenice.
Nije izborna noć, tako da detonacija ne dolazi sa vrha zgrade Vlade odakle se „tradicionalno“ ispaljuju pobjednički vatrometi. Nove godine su prošle prije par mjeseci, tako da sam i tu opciju isključio. Nije ni NATO. Na Internetu je nakon svega nekoliko minuta postavljena informacija. Neko je nekome digao automobil u vazduh. U strogom centru grada. Za sad se samo šalju poruke upozorenja. Dakle, predobračunsko veče. Zanimljivo je da je automobil bio parkiran tik pored poslovnice Lovćen osiguranja!
Portali su izvještavali da je hauba automobila letjela trideset metara. Ne postavljaju se bombe pod punoljetna vozila i krntije, već mora da je bombaš malo pretjerao sa količinom eksploziva. Jeftini automobili ne lete tako lako. Takođe, nisam čuo nikad da je nekome biciklo dignuto u vazduh, tako da vjerujem da nije greška posrijedi.
Prije nedjelju dana, u naselju Zagorič aktivirana je eksplozivna naprava i uništena je kuća, a detonacija se čula i u susjednim naseljima. Kad su ljuti, članovi podzemlja šalju jedni drugima poruke u vidu detonacija.
Na drugom kraju grada, mještani Konika su se organizovali i patroliraju u potrazi za lopovima koji već danima kradu alat i sve vrijednosti na koje naiđu. Njihova akcija podsjeća na udruženje građana Meksika koji naoružani patroliraju duž granica nebi li se obračunali sa narkomafijom. Kažu da se policija ne trudi dovoljno da otkrije lopove, pa su se oni sami organizovali i vršiće legitimisanje prolaznika kao i nadzor tog dijela grada. Ironija je da su se prvi pobunili građani Konika i to iz ulica zvučnih nostalgičnih naziva, iz Igmanske i Triglavske.
Sudeći po signalima, u Podgorici će tek biti zanimljivo. Ko god ima kameru i filmskih ambicija, može besplatno da iskoristi kadrove automobila u plamenu, porušenih kuća ili novoformiranih građanskih patrola u akciji protiv lopova.
Bio bi to savršen žurnal. Dok automobili lete u raj, mi ostajemo u paklu. Podgorica jedva da ima jedan bioskop, ali zato svi živimo u akcionom filmu!
Bonus video:
