Moj poznanik iz Švedske čije srce pati za domovinom, na sve moguće načine uporno pokušava da i svom sinu ulije ljubav prema Crnoj Gori. Oblači sina, rođenog Šveđanina, u crvene trenerke i majice sa žutim grbom i vodi ga na sva sportska dešavanja, ali nikako da mu se ispuni san da i njegov sin istovremeno kad i on pusti iskrenu suzu u toku intoniranja naše himne. Njegov sin gaji simpatije prema zemlji svojih predaka zbog potpuno drugih stvari. Posljednji put je izjavio da mnogo voli Podgoricu i Crnu Goru jer ne mora da se nosi sa praznom limenkom do kante za otpatke već može da je baci gdje god hoće bez ikakve opasnosti da će ga neko opomenuti ili mu napisati kaznu. E, to je potpuna sloboda!
Čest je slučaj obrnutog patriotizma koji zna da pređe u agresivnu odbranu od nepostojećeg neprijatelja. Sramotno je da se neko sjeti svog grada tek kad ga neko drugi napada. To je jedan od rijetkih trenutaka kad Podgoričani iskazuju nešto nalik na ljubav prema svom gradu. Usljed neminovne, a za neke i nužne centralizacije stanovništva Crne Gore u Podgoricu, nema puno ljudi koji malim pregnućima nastoje da doprinesu boljitku grada. Umjesto konstruktivnih poteza, najčešće se mogu čuti često osnovane, ali besciljne kritike.
Velika većina povratnika iz inostranstva, čak iako su vani boravili samo jedan dan, pri povratku u Podgoricu blate grad i nalaze brojne zamjerke u poređenju sa evropskim prijestonicama. Nalazim se i ja među tim ljudima koji gradu lupaju minuse, iako se trudim da što više uočenih nedostataka rodnom gradu zadržim za sebe. Razlike se uoče čim se negdje pođe, a njihovo iznošenje pri povratku je pomodarstvo. Međutim, odlazak van Podgorice, a da se pri tom ne napuštaju granice Crne Gore, zna često da proizvede sasvim drugačiji pogled na grad pri povratku.
Putovao sam sa prijateljem do Cetinja. Na izlazu iz Podgorice, na posljednjem brdu nakon kojeg se Podgorica više ne vidi, nalazi se građevina koja je vjerovatno bila zamišljena kao kafana. Na zidovima su grafiti, a tigle su nestale. Sa tog mjesta se Podgorica vidi kao na dlanu, ali uvijek izbjegavam da je posmatram danju. Iako je to mjesto pravi vidikovac, ne bi idealna bila razglednica na kojoj su neplanski izgrađena naselja, Kombinat aluminijuma sa crvenim muljem i Ćemovsko polje sa kojeg se uvijek vidi dim koji tinja.
Vozio sam propisno, imajući u vidu kazne, ali i ne samo zbog kazni. Moj kolega suvozač je vrlo često govorio: „Tu naprijed ih uvijek ima. Pazi se.“ Imao sam osjećaj da to ponavlja da bi mogao kasnije da mi kaže: „Rekoh li ti ja fino da su tu?“ Nekoliko krivina prije policijske patrole koja je vrebala, blicali su nam automobili koji su nam išli u susret i tako nas upozoravali. Solidarnost proradi tek kad krene žestoka nemaština. Čim smo ugledali patrolu moj drug je uspaničeno uzviknuo: „Eno ih!“, iako smo istovremeno ugledali policajce. Priča o visini kazni koje daleko premašuju standarde našeg stanovništva uticala je i na nas da se uspaničimo iako ne kršimo zakone. Skoro da smo bez daha prošli pored patrole. Naša reakcija je bila kao da u gepeku vozimo Darka Šarića.
Pri ulazu u Cetinje da se primijetiti znatno ljepša urbanizacija nego što je to slučaj sa Podgoricom. Tužno je što jedno od prvih i važnijih zdanja koje dočeka putnike na ulaz u Cetinje jeste autobuska stanica, odnosno odsustvo iste. Možda je ipak bolje što nije izgrađena nova autobuska stanica. Nešto mi govori da bi zgrada po ukusu aktuelnog gradonačelnika bila od tirkiznog mermera sa eloksiranom bravarijom, što bi više odgovaralo stilu oblačenja cetinjskih šanera nego li arhitekturi grada.
Grad pod Lovćenom kao da predstavlja luču mikrokozma, iliti današnjim pojmovima rečeno kosmos ispod sača. Naravno da je crnogorski kosmos ispunjen istorijom, a naša istorija sabijena je u grad Cetinje, dok je grad nažalost skoro napušten. Između starih ambasada prolaze mladići hodajući kao kauboji u vestern filmovima. Opasnost se osjeća u vazduhu. Cetinje je na dobrom putu da postane pravi vestern grad sa kafanama i šerifom. Teško da i Roman može nešto tu promijeniti, a kamoli Marina Ambramović.
Očigledne su razlike između Podgorice i Cetinja, ali naišao sam na dvije savremene, prave pečate doba u kojem preživljavamo. Dok smo naručivali sendviče u prodavnici brze hrane, iskali smo od radnice da nam u sendvič stavi urnebes salatu. Iako to nije rekla, na njenom čelu je pisalo: „A? Toga ođe nema! To ćete u Titograd izvoljevat“. Nismo joj zamjerili, bilo je to simpatično. Druga razlika se javila kad u supermarketu nismo našli Auru. Nisam imao namjeru da bilo kog zbunim ili uvrijedim kad sam pitao: „Ima li kod vas onih ljudi što nose cigare i prodaju ih po kafićima“, ali je prodavačica djelovala krajnje zbunjeno. Izgleda da naši gradovi evoluiraju iz nužde. Nije zanemarljiva mogućnost da dok sjedite u kafiću svakih desetak minuta uđe po jedan prodavac cigareta. Neki vam čak ostave i broj telefona da se javite porukom.
Već je padao mrak kad smo krenuli nazad. Nadomak Podgorice, gdje je kroz brdo probijen put počinje da se pruža vidik. Skrenuo sam i parkirao se kod vidikovca. Čuo se vjetar dok pravi promaju u neizgrađenoj kafani. Bio je potpuni mrak, a svjetla grada su činila da Podgorica bar na trenutak izgleda kao Las Vegas. Zaista je lijepo, makar na trenutak. Radovao sam se povratku.
Sjeli smo u kola i nastavili da se spuštamo opčinjeni pogledom. Inercija je učinila svoje i dobili smo ubrzanje. Odjednom sam u daljini spazio florescentne uniforme. Bilo je kasno da smanjim brzinu. Nakon pauze kod vidikovca, ni ja ni moj prijatelj nismo vezali pojaseve. Preovladala je panika, pa nije pomagalo to što smo vukli pojaseve da bismo se vezali prije nego nas zaustavi patrola. Nismo uspijevali da smireno povučemo pojas, već smo svaki put naglo povlačili, a pojas se zaglavljivao.
Policajac je pokazao palicom da se zaustavimo i parkiramo. Nonšalantno nam je prilazio dok su meni u glavi prolazile stavke: zimske gume, saobraćajna i vozačka dozvola, izvještaj o nezgodama, lanci, prsluk, euro kuka, prekoračenje brzine.
Spustio sam staklo, a policajac je sa iritirajućim osmijehom Milke Canić rekao:
- DOBRO VEČE!
Bonus video:
