Izgleda da po šumama i gorama naše zemlje ponosne ove godine nije ostalo niti jedne grančice mladog hrasta. Pedeset godina smo vjerovali više Partiji nego crkvi, ali nakon što je Boris Jeljcin sahranjen po pravoslavnim običajima, a Putin počeo da se krsti, novi talas pravoslavlja je zapljusnuo svo pravoslavno građanstvo.
Shodno običajima, badnjak se bere u zoru, poliva se vinom, a svakom Crnogorcu dobro dođe da šenluči „malo“ u cik zore i naravno da se tom prilikom pozove na crnogorsku bibliju- Gorski vijenac. Za vrijeme Božića, skoro na svim raskrsnicama u Podgorici parkirani su bili kamioni puni badnjaka spremnih za prodaju. Današnja omladina ustaje u podne, a pri tom se poklopilo da je branje trebalo da se obavi za vikend. Bilo je dosta mladih koji su se mamurni probudili reagujući na apsurdne SMS poruke kao Kamijev Strancogorac:
Danas je Božić. A možda je bio i juče, ne znam. Primio sam rimovanu poruku od prijatelja iz udruženja kladioničara: „Badnjak sjeci, prase ispeci! Srećno Badnje jutro!“. Međutim, to ništa ne znači. Možda je to bilo i juče.
Duž ulice bio je parkiran kamion do kamiona, svaki natovaren mladim hrastovima kojima je uskraćena šansa da postanu veliki. Da se tako „tradicionalno od pamtivijeka“ slavio Božić, danas ne bi bilo nijednog hrasta u Crnoj Gori. Nestala je pravoslavna skromnost da svako uzima onoliko koliko mu je potrebno, već je i badnjak postao običan artikal kojim se zadovoljava potrošačko društvo. Ipak, treba imati na umu da nemaština i muka natjera većinu ljudi da pribjegnu brzoj i naizgled lakoj zaradi od prodaje badnjaka.
Ispred jednog kamiona bila je mnogo veća gužva nego ispred ostalih. Kad sam se približio grupi ljudi, vidio sam u čemu je caka. Vlasnik kamiona je preko karoserije svog kamiona razapeo trobojku sa srpskim grbom.
Na pitanje koliko košta badnjak, prodavac je odgovarao: „Koliko daš“. Jedan ushićeni kupac mu je dao pedeset eura, ali nije propustio priliku da svima stavi do znanja da je „isprčio“ pedeset eura samo zbog zastave. Valjda je merak posrijedi. Ako se mogu po nacionalnosti dijeliti ljudi i crkve, zašto ne bi mogli kamion i drvo da budu nacionalno opredijeljeni.
Ostali prodavci su se kasno sjetili da u očima većine već godinama između pravoslavlja i srpstva stoji znak jednakosti. Oni će možda svoj kamion već sljedeće godine okititi nekom od zastava. Dok je zadovoljno prodavao badnjake, vlasnik srećnog kamiona imao je ozareno lice skoro kao Novak kad postigne as poen. Držao je upaljenu cigaretu u zubima, u rupi između dvojke i četvorke. Cigareta mu je bila zaglavljena tačno na mjestu trojke, simbolično. Opet Srbija.
Ljudi su kupovali badnjak sa njegovog kamiona kao da je osveštan. Bio je to stari vojni kamion, ali iako grubo prefarban, nazirala se na par mjesta tamnozelena temeljna JNA farba. Kamion na kom su badnjaci i srpska zastava bio je produkt Partije. Boja vojske se nije dala izbrisati, nešto poput obrnutog slučaja iz Paskaljevićevog filma Vreme čuda po istoimenoj knjizi Borislava Pekića, kad komunisti hoće da pretvore crkvu u školu pa kreče preko freski koje se iznova pojavljuju.
Pitanje je u koje se sve svrhe koristio kasnije taj kamion prije nego ga je na nekom vojnom otpadu kupio prodavac badnjaka. Možda se u tom kamionu dovozila bijela tehnika iz Konavala. Možda je tim istim kamionom protiv svoje volje odvođena beogradska omladina na ratište. Možda je ispod cerade nekad neko vođen na strijeljanje. Možda je to taj kamion, možda i nije. Ali šta ako jeste? Ništa. Možda bi neko na Ekonomskom fakultetu uspio da izračuna koja je vjerovatnoća da je upravo taj kamion jedan od tih. U ovom slučaju ne postoji vjerovatnoća. Bolje da je ne prizivamo. Postoji samo zaborav.
Možda je taj kamion služio za obuku auto-jedinice ili je prevozio instrumente vojnog orkestra. Bilo bi lijepo da je tako. Vjerujemo da je tako. Treba vjerovati.
Sigurno da to nije onaj kamion sa kojeg su u Beogradu devedesetih godina svirali i slali antiratne poruke Milan Mladenović, Cane i Gile. Mir brate, mir! Ostale su opcije otvorene, ali nije to TAJ kamion.
Zaboraviće se napokon i etničko čišćenje mladih hrastova. Posječeni, neki od njih će biti zaliveni vinom i bačeni u vatru, u jednu od dvije crnogorske pravoslavne vatre, dok će većina završiti na smetlištu. Tužna je sudbina badnjaka usljed slabe potražnje, a velike ponude. I zato R.I.P. badnjaci. Rest in peace, ili requiescat in pace, potpuno je svejedno, zapadnjački izraz za pravoslavne badnjake. Opet apsurd. Vjera i apsurd, kao kod Joneska. On je smatrao da između apsurda i vjere ne postoji granični zid, pa ponekad blagovremeno „nalijevo krug“ može da vas izvede iz apsurda u vjeru, i obrnuto. Probajte ponekad.
Bonus video:
