Bila je druga polovina pedesetih godina XX vijeka. Te godine smo se iz Beograda preselili u Bijelo Polje. Otac je bio odsutan, te je majka sama pošla na sahranu stare Bjelopoljke, sa čijom porodicom je očeva porodica bila u višedecenijskom prijateljstvu. Majka je iz očevih priča znala koliko je preminula starica bila plemenita i požrtvovana osoba. Naravno, sprovod je bio sa sveštenikom. Opijelo je držao poznati bjelopoljski proto Simo Basekić. Tokom italijanske okupacije bio je interniran u konclogor u Baru. I tamo se izborio kod komandanta logora da može da vrši službu božiju. Bakica je dostojno sahranjena. Otac je doputovao nakon dva dana. Bilo mu je drago što je majka, u ime porodice, bila na sahrani.
Nedugo poslije toga događaja, bio je partijski sastanak. Neko je tražio da se raspravi:
"Zašto je drugarica Stanka išla za popom?"
Majka, tada tridesetdvogodišnja mlada i otresita žena, u ratu borac Treće sandžačke, samo je rekla:
“Na toj sahrani sam bila da ukažem poštovanje pokojnici. Sasvim je normalno da se stara žena sahrani uz crkveni obred. Zašto smeta u Crnoj Gori da član KPJ bude na sprovodu gdje je sveštenik, a u Beogradu to nikome ne smeta?”
Hiperidejni članovi koji su insistirali da se ova stvar stavi na dnevni red i hitno raspravi, povukli su se pred jednostavnošću obrazloženja. A možda i pred odlučnošću drugarice Stanke. Kažu da je od te 1956. godine sve više članova Partije dolazilo na sprovode sugrađanima koji su sahranjivani uz vjerski obred, sa popom ili hodžom, u zavisnosti od slučaja. Uskoro su se i neki članovi partije odvažili da preminulog roditelja, strica ili strinu sahrane uz prisustvo popa.
Prije nekoliko dana, jedan tužni događaj, podsjetio me na besmislene i licemjerne tabue kojima se u tim dogmatskim vremenima dokazivala ispravnost i odanost Partiji. Naravno, dokazivala se i "idejnost". A i čuvala lična pozicija. Ali, i to je Crna Gora. Prije odanosti Partiji, bila je odanost Gospodaru. Tako su mnogi poslušali Gospodara da ne izađu i odaju poštu posmrtnim ostacima Marka Miljanova. Ipak, neki nijesu poslušali. Izašli su, znali su šta je dostojno ljudi. A dostojno i poslušno se ponekada sasvim udalje.
Crna Gora je ušla treći milenijum sa upornim i latentnim dogmatizmom. Svaki korak ka građanskoj državi i demokratizaciji, opterećen je skrivenom autocenzurom i pojedinaca i institucija koje ti pojedinci predstavljaju.
Bila sam na komemoraciji Zoranu Žižiću, koji je prerano i iznenada otišao sa ovoga svijeta. Moji razlozi da prisustvujem tom činu odavanja pošte su prvo lični. Moji i Zoranovi roditelji su se poznavali, a očevi bili prijatelji i ratni drugovi. Drugo, Demokratska partija jedinstva, čiji je Zoran Žižić bio predsjednik, ušla je u Demokratski front. Tako smo se Zoran i ja našli u Demokratskom frontu. Kao prije sedam decenija naši očevi u Narodno oslobodilačkom frontu.
Na komemoraciji nije bilo zvaničnih predstavnika države Crne Gore. A Zoran Žižić je obavljao razne visoke državne funkcije i u Crnoj Gori i u SRJ. Uvažavanje državnih institucija Crne Gore je neodvojivo od poštovanja kontinuiteta tih institucija. A život i politiku nije moguće uvijek predvidjeti. Ali je uvijek moguće činiti što je dostojno. Ako se desi da premine politički protivnik, ličnost čije ime nije moguće odvojiti od rada važnih državnih institucija i organa, izražavanjem poštovanja pokojniku, ističe se i važnost kontinuiteta institucija. Odavanjem pošte ličnosti, poštujete i Skupštinu i Vladu i Ustav. Od tri potpredsjednika Skupštine, bio je prisutan samo prof. dr Branko Radulović, koji je funcioner Demokratskog fronta. Iz Vlade Crne Gore nije bilo ni jednog zvaničnika.
Za organizaciju u sali starao se protokol Skupštine. I to je praktično bilo sve čime je Skupština Crne Gore zvanično ukazala počast nekadašnjem potpredsjedniku.
Uveče, na TV Vijesti sam vidjela da su predsjednik Skupštine Crne Gore i više ministara naše Vlade bili u Podgorici. I sastali se sa g. Ivicom Dačićem, premijer ministrom Srbije. Koji je došao da se oprosti sa Zoranom Žižićem i govorio na njegovoj sahrani. Dostojno. A u ime Skupštine i Vlade Crne Gore, čiji je potpredsjednik u nekim ranijim mandatima bio pokojni Zoran Žižić, nije se oprostio niko. Dogmatizam? Gospodareva zabrana? Autocenzura?
Bonus video:
