Bila je to 2005. godina kada su se pojavili u Podgorici prvi taksisti u odijelima. Očekivao se bonton, ali se desilo suprotno, odijelo i kravata doprinijeli su da vozači budu ćutljivi i gordi. Taksi službe su se munjevito rađale, a novopečeni taksisti su imali priliku da voze nove i skupe automobile kupljene na “lizing“. Naviknuti na stare mercedese i lade, prelazak na udobna sjedišta građani Podgorice su doživjeli kao korak ka Evropi, iako se govorilo da je talas taksi službi isključivo obično pranje novca. Taksisti su pravili teatar od obične vožnje, a sjećam se i pokušaja mojih prijatelja da stupe u neki otvoreniji razgovor sa vozačem. Ipak, šablonsko lupanje dlanom po nozi i komentar: “A upekla zvijezda nebeska na današnji dan“ nije urodilo plodom. Taksisti su ćutali i izigravali profesionalce.
Znam da nemali broj ljudi u malom džepu od farmerki nosi dva eura za povratak kući taksijem. Kad se noć približi kraju, kad se fajront označi i završe after-party tuče, taksisti su ti koji razvoze kućama pijanu i razočaranu “današnju omladinu“. Postoje nepisana pravila u tim slučajevima. Jedne večeri sam gestikulirao taksisti koji mi je klimajući glavom dao znak da je vozilo slobodno. Krenuo sam da sjednem na prednje sjedište, jer noću pozadi sjede obično oni koji ne mogu da izdrže pa na prvim semaforima legnu i zaspu bar tih pet minuta do stana ili kuće. Uglavnom, čim sam otvorio vrata osjetio sam apu, tonju i vonj. Pitao sam se koliko je “duša“ iznutra natopljenih alkoholom te večeri taksista odveo domovima svojim. Kasno u noć taksisti vrlo često i ne pitaju stranku “Dokle“ već samo ćute iako skoro niko više ne nosi odijela i uniforme. Moj taksista je pjevušio stihove Rođe Raičevića “sve si meni bila samo ja ne bejah tvoj“. Dok su stihovi sa radija dopirali, u glavi mi je odzvanjao glagolski oblik „bejah“, i ta divna intervencija zarad rime i zvučnosti koja odmah asocira na početak pjesme “Ženidba kralja Vukašina“. I dok se prisjećam stihova “Knjigu piše žura Vukašine“, na raskrsnici je kroz crveno svjetlo proletio automobil. Taksista nije bio izneneađen jer prethodno nije iskoristio zeleno svjetlo već je skoro zaustavio vozilo. Primijetio je moje iznenađenje pa zaključio: “Čitav grad je ovakav, jurcaju na sve strane pa čovjek mora da očekuje svašta“. Tad je ispovijest krenula. Objašnjavao je nemoć semafora i policije i govorio o konstantnom strahu koji posjeduje bilo koji građanin Podgorice. Strah od onih što prolaze kroz crveno, i još veći strah, a to je strah od trenutka kad čovjek krene u prevaspitavanje grada i naroda. Noćne vozače je klasifikvao u dvije grupe, prva su trkači, a druga letači. Objašnjavao je da se razlikuju samo u količini alkohola u krvi i snazi motora.
Taksista je iznosio svoje stavove i utiske tako da sam se osjećao kao da Jim Jarmusch snima novi dio filma Night on Earth baš te večeri u Podgorici. Imao bi šta da snimi. Međutim, odjedanput je taksista izjavio da nije vidio sunce nekoliko dana. Čim sam počeo da se smijem, iznio je par opisa svog radnog “dana“ i sve mi je bilo jasno. Radio je 10 sati na dan. Počinjao bi u osam po podne, a završavao u šest izjutra. Čim se vrati kući ide pravo u krevet, a kad se probudi već je noć tako da već nekoliko dana nije bio u prilici da ga sunce miluje. Dakle, nije riječ o moru, planini ili nekom gradu u Evropi koji mu je promakao, već se radi o Suncu!
Jedna tema je otvorila drugu i taksista nije prestajao sa teškim pričama o gradu i narodu koji radi i živi u njemu. U kratkim crtama je govorio o klijenteli, curama koje se presvlače na zadnjem sjedištu, bahatim momcima i stalno je potencirao izraz “današnja omladina“.
Dok smo se vozili ulicama Podgorice, taksista je koristio svoje pravo na ispovijest i govorio da su za njega bilbordi postali sunce. Svaki sija! Ćutanjem i neuplitanjem sam potvrdio njegove stavove. Uspio je da makar dotakne sve aktuelne teme: žene, kocka, došljaci, političari, lopovi, Kosovo, Rusi, Kombinat aluminijuma. Od svake bi teme odustajao čim shvati da njegova nervoza neće biti zaustavljiva ukoliko zagrebe snažnije bilo koju od tih tema.
Nakon kratke tišine izgovorio je: “A što ćeš, oguglao sam više“. Koliko je samo potrebno taksisti, prvom svjedoku gradskih dešavanja da ogugla na sve abnormalne pojave u društvu. Iako oguglati i google imaju dijelom i značenjsku sličnost, taksista je počeo da razrađuje teške teme. Tješio je sebe da je oguglao. Izgledalo mi je da mu nedostaje sunce više nego što on to želi sebi da prizna. Kako bi prolazili pored neke zgrade ili firme on je pominjao imena i povezivao ih sa raznim malverzacijama. Sve bi završavao sa “A mi, pošteni narod što se muči i puzi kao crv“.
Nije mi bilo prijatno da se vožnja završi tako što ću u pola rečenice koja vrvi od srdžbe ja izaći, a on ostati sa svojim stavovima i problemima. Našao sam način da mu promijenim tok misli i bilo je dovoljno samo da mu pokažem bilbord na kojem je čestitka rukometašicama da se on upeca: “E ono je naše zlato, e zaslužile su ga ako je iko“. Zlatna medalja je značila ljudima čak i zbog toga da bar malo skrenu misli sa računa i praznog stomaka, pa da ispune srce ponosom. Oduševljen njihovim podvigom, taksista nije prestajao da priča o medalji. Bez problema sam izašao u pola njegove rečenice, siguran da će nastaviti dijalog sa sljedećom strankom. Za takvu temu ne fali sagovornika.
Zamišljam taksistu kao konduktera iz Štulićeve pjesme 041 i nadam se da je već nakon noćne smjene kao “kada Zagreb izranja iz sna“ opet vidio sunce.
Bonus video:
