Novac je kovana sloboda”, rekao je Fjodor Dostojevski. Vjerovatno niko nikada u jednoj rečenici nije suštinski bolje anticipirao ovaj suptilni odnos između duha i materije. Izgleda da sloboda itekako ima svoju materijalnu komponentu (i to baš iskovanu), a sa druge strane ispade da ni novac nije lišen duhovnosti. Prosječan čovjek ovu uzajamnost osjeća svakodnevno. Dakle, onaj ko nema dovoljno novca, ima veoma ograničenu slobodu, a veoma često je i u nekom vidu robovske zavisnosti od drugog čovjeka. Isto važi i za državu ili bilo koji drugi vid organizacije koja okuplja ljude.
Ali, hajde da se sada zapitamo kakve zaključke bi prostim logiciranjem mogli da izvedemo o crnogorskoj stvarnosti?
Vlast u Crnoj Gori pretvorila je privredu u svoj, sopstveni bankovni račun. Korupcija i nepotizam predstavljaju hladan prst koji je na pragu da zaustavi krvotok crnogorske ekonomije. Posljedice po društvo su vidljive na svakom koraku. Naime, Crnogorci, kao i svi drugi narodi na zemaljinom šaru, nijesu po svojoj prirodi ni manje niti više skloni korupciji, prevari ili nekoj trećoj društvenoj pošasti u odnosu na druge. Ono što čini razliku je isključivo i uvijek, po pravilu, sistem u kojem pojedinac živi i stvara i koji na koncu determiniše uobičajeni način ponašanja.
Crna Gora lagano tone u dužničko ropstvo, a dužničku omču najbolje osjećaju građani. Nema dileme da će jako loša situacija vremenom biti sve gora. Jedan mudar čovjek je primijetio da je, ako prave ljude postaviš na pravo mjesto - uspjeh neizbježan. Pored svih zamjerki koje se stavljaju na dušu kreatora ekonomske politike, ipak treba posebno istaći i priznati činjenicu da pored svega, u Crnoj Gori vlada ogromno neznanje. Samo iracionalni optimisti vjeruju da će oni koji su doveli privredu u ovakav položaj, sada imati dovoljno skloposti da poprave situaciju. Treba biti otvoren i reći da Crna Gora nema intelektualnog znanja i kapaciteta da vodi uspješnu ekonomsku politiku. Zapravo, mnogi koji zauzimaju najodgovornije funkcije u državi, na tržištu vjerovatno ne bi bili sposobni da zarade ni 100 eura.
Na ovom mjestu postavlja se pitanje šta je i kakav to sistem Crna Gora gradi i promoviše? U centar ove diskusije, pored ostalih dilema, namjerno ću staviti slobodu. Pitanje koje se nameće kao ključno je - da li je u interesu ovako neuspješne vlasti da ima slobodne građane? Da li bi pojedinac koji posjeduje dostojanstvo i samosvijest trpio nesposobno upravljanje? Da li bi situirani pojedinac koji nije opterećen vlastitom egzistencijom glasao za korupciju? Da li bi pristao da svjesno ide u sopstvenu propast, ne samo materijalnu već i, što je mnogo gore, propast duha? Jasno je, u trenutcima teške ekonomske krize ponos je prva žrtva.
Dakle, paradoksalno je da se vladajuća elita raduje što većem broju građana koji su beznađu, jer je jedino takve moguće uspješno kontrolisati. U takvom ambijentu, sloboda je u izgonu.
Interesantno je da nerješavanje ekonomskih problema Crne Gore u jednom smjeru ide u prilog očuvanja položaja vladajuće klike, dok u drugom smjeru može ozbiljno da ugrozi međunarodni položaj Crne Gore i njenu spoljnu politiku. Vlada tvrdo, gordo i kočoperno brani crnogorsku nezavisnost, dok na drugoj strani istu stavlja na raspolaganje inostranom kapitalu. Rovitost privrede je toliko naglašena, da ekonomija u dugom roku isključivo zavisi od milosti stranih ulagača. Kratkoročno, Crna Gora mora veoma brzo da se zaduži po ma kojoj cijeni da sistem ne bi kolabirao. Kako ozbiljne i konherentne ekonomske strategije nikada nije ni bilo, Crna Gora je danas prinuđena da vuče isključivo iznuđene poteze. Ko igra šah, zna šta to znači.
U tom duhu, nemoguće je faktički govoriti o slobodi i nezavisnosti kako države, tako i pojedinca. U svijetu logike, očigledno je da se ove kategorije ne mogu suštinski povezati sa Crnom Gorom. Uprošteno govoreći, država polako ali sigurno ulazi u vazalni odnos sa krupnim vanjskim bankama i drugim kreditnim institucijama. Građani ove države u ogromnoj većini već su u vazalnom odnosu prema državi čije neznanje i nesposobnost plaćaju. Vladajuća elita kao da se nalazi u vakuumiranom stanju, lišena bilo kakve odgovornosti.
Metaforično govoreći, sve veoma podsjeća na lanac ishrane koji postoji u prirodi. Jedino što se u ovom crnogorskom slučaju na dnu lanca nalaze građani, dok na vrhu sve proždire krupni svjetski kapital. Rezultat svega toga su građani koji su u ogromnoj većini izgubili pojam o vremenu i prostoru. Građani koji imaju zamagljen osjećaj o svom vlastitom interesu i ne razlikuju više dobro od lošeg. Na koncu, to su građani lišeni dostojanstva, ponosa, stava. Građani bez slobode.
Kao takvi jedino su mogli da izaberu vlast sa kojom sada mogu zajedno da maštaju o srećnoj budućnosti koju će im obezbijediti strani investitori.
Bonus video:
