Bilo je to u Upravi za nekretnine, a na ulazu u taj hodnik pisalo je „Katastar“. Mog brata Džonija i mene su administrativni radnici šetali od šaltera do šaltera. Svako ko je ikad vadio bilo kakav papir u katastru zna dobro šta to znači. Nosili smo u rukama pune registre izvoda i uvjerenja, a na koricama je bilo pisalo „IMOVINSKO-PRAVNI ODNOSI“ (velikim slovima). Kako su nas preusmjeravali sa jednog na drugi šalter, tako smo nas dvojica mijenjali raspoloženje. Nakon saznanja da „to nije taj“ štalter, Džoni bi bio nervozan, a ja iznuđeno nasmijan, pa bi na sljedećem šalteru mijenjali uloge. Ne bi bilo dobro da se dvije nervoze sudare na jednom šalteru.
Bili smo iznenađeni kad je gužva počela da se razmiče, i kad je tišina odjedanput nadvladala buku. Hodnikom je išao visok čovjek, a na svakom koraku bi ga sačekala po jedna osoba koja bi klečeći poljubila njegovu ruku. Bio je to Amfilohije! Amfilohije u Katastru!
Dok je prilazio nama dvojici, Džoni me je pogledao i očima postavio pitanje: „Što ćemo sad?!“. Gazio je Amfilohije ka nama, i tek kad se približio, vidio sam da na sebi ima sivu Reebok pamučnu trenerku bez rajsfešlusa, i na ogromno moje iznenađenje Amfilohije nije imao bradu!
Iako je u ruci imao štap, a na rukama mnogo prstenja, kad nam se približio, izgledao je sasvim obično. Amfilohije bez brade, a sa rupicom na bradi.
Pružio nam je ruku, a Džoni je rekao: „Da imaš bradu, pa još da razmislim, a ovako, ništa od ljubljenja“. Počeo sam da se smijem i probudio se.
Morao sam da ustanem iz kreveta, da stopalima dotaknem hladne pločice na terasi ne bih li se „rasanio“. Vratio sam se u krevet i žmurio, ali nisam mogao da prestanem da mislim na san. Vjerujem da je san film koji pravi naša podsvijest od svega onog što naše oči vide u toku budnog stanja. Sve naše strepnje i nadanja, zvukovi za koje mislimo da ih nismo konstatovali i TV kanali koje brzo mijenjamo, nađu se u našim snovima kao kolaž. Fragmenti iz budnog stanja se režu i naš mozak pravi scenario.
Previše je u Podgorici stručnjaka za san i psihoanalizu, pa se na sami pomen Junga i Frojda povlačim se iz rasprave i predstavljam se kao laik. Dok su se Frojd i Jung bavili pretpostavkama, Podgoričani su ubijeđeni u svoje teorije o neistraženim poljima ljudskog uma. Uvijek imam svoj san, svoj doživljaj istog, stoga sam pokušao da analiziram svoj posljednji san.
Uopšte nisam iznenađen činjenicom da je radnja smještena u „Katastar“, i da smo se baš tu našli Džoni i ja. Naši su životi u posljednje vrijeme usko vezani za katastar i parcele. Najveću misteriju sna mi je predstavljala pojava Amfilohija. Međutim, i njegovoj ulozi sam uzrok našao.
Posljednjih godina u Podgorici slave se ekstremne slave. Na snazi je pravilo o prejedanju, alkoholisanju do krajnjih granica i srbovanju. Sa čije slave više ljudi završi u Betonjerci “na triježnjenje”, taj je imao najbolju trpezu! Vrlo često se dešava da od vjere i poštovanja običaja nema ni traga. Iskreno bih volio da me na nekoj slavi dočeka samo hljeb i sol.
Još jedan čest fenomen jeste kontriranje, odnosno pojava da ljudi koji imaju istinski normalne i umjerene stavove, počinju u društvu da se ponašaju kao najveći nacionalisti. Bio sam na slavi u trenutku kad su pripiti ljudi u koje sam i ja spadao pokrenuli raspravu o gorućim pitanjima u regionu. Na scenu je stupio moj prijatelj Ivan, koji me je iznenadio svojim tvrdokorno-nacionalističkim stavovima, a bio sam takođe iznenađen i njegovom glumom, kao i činjenicom da je ubijedio ostale da se ne šali. Predvodio je raspravu i tvrdio da su od Urala do Sene sve Srbi. Čak mu se usprotivio jedan tip ne znajući da je posrijedi predstava, ali ga je Ivan brzo ućutkao rečenicom: „Ti si Srbin, ali nisi svjestan toga!“. Samo oni koji ga dobro poznaju mogli su da primijete u jednom trenutku kratak osmijeh na njegovom licu. Vrlo brzo je povratio svoju masku i nastavio sa definisanjem nacija na Balkanu. Eksplicitno je tvrdio da neke od nacija ne postoje, a dao je fantastičnu ironičnu definiciju: „Crnogorci su mudati Srbi!“.
Upravo tu leži uzrok mog sna! Kad je izgovorio tu „tvrdnju“, usljed slavskih okolnosti počeo sam da razmišljam o izvjesnim razlikama između Srba i Crnogoraca. Po prvi put sam napravio razliku između Patrijarha Pavla i Mitropolita Amfilohija. Pavle je bio miran, povučen i tih. Došao sam do zaključka da je Amfilohije prvo Crnogorac, pa zatim sve ostalo. Kako svojom građom i pogledom, tako glasom i reakcijom uklapa se u prototip onoga po čemu se jedan Crnogorac može prepoznati. Oštar, plahovit i opasan u izjavama. Ipak je teže biti Crnogorac nego Srbin, genetski kriterijumi su oštri i zahtjevni.
Nego, otkud u mom snu Amfilohije bez brade? To mogu da objasnim samo činjenicom da koji god TV kanal okrenete, TV Šop će vam ponuditi „mašinicu za brijanje i šišanje po ekstra ponudi“, i to ako pozovete odmah, dobićete i trimer gratis.
S obzirom na to da vjerovatno nisam jedini kome se ličnosti iz javnog i spiritualnog života Crne Gore pojavljuju u snovima, možda ne bi bilo loše napraviti „Crnogorski javni sanovnik“ za sve one koji vjeruju u vezu snova i sudbine. Tako bi lakše mogli protumačiti šta vas čeka u budućnosti, jer sve zavisi od simbolike koju određena osoba nosi sa sobom. Evo par primjera. Valja početi od A:
Andrej Nikolaidis – očekujte tužbe sa svih strana;
Milena Vučić – „očigledno se vidi“, pa vi vidite šta ćete;
Ranko Krivokapić – Promijenite frizera;
Branislav Mićunović – ta stranica će biti istrgnuta iz sanovnika („sigurno“ zbog Zjage);
Varja Đukić – prikazaće vam se Danilo Kiš;
Danilo Kiš – ostavite više njegov lik na miru, čitajte djela;
Šomi – neko će vam poslati turu u kafani;
Rambo Amadeus – take the money and run...
Bonus video:
