Prema legendi, papa Urban Drugi pozvao je na križarski rat, a kralj Dmitar Zvonimir spremno pristao. Međutim, podanici ovoga vladara nisu dijelili njegov entuzijazam.
Dapače, ideja da se bore protiv vojno superiornih Seldžuka hrvatskom je plemstvu bila tako mrska da su ubili pobožnog Dmitra Zvonimira.
“Jesi ti normalan, idiote? Kako ti je samo palo na pamet da bi mi ostavili svoje najmilije, napustili sve što imamo, žene i djecu, rođake, prijatelje, ljubavnice i kopilad, kuće i imanja, i za ljubav nekog ugojenog rimskog degenerika u svilenoj vezenoj tunici ginuli u Anadoliji?” kazali su ljutito naši narodni knezovi mačevima sijekući i probadajući nesretnika, a ovaj ih je na samrti, u krvavom hropcu prokleo da dugih devet stoljeća nemaju svoju državu.
Veliki Hrvati obožavaju priču o ovoj kletvi, omiljeni je pjevač napisao i pjesmu o njoj. Nevolja je da ona pouzdano nije istinita, već i zbog proste činjenice da u travnju 1089, kad je Dmitar Zvonimir umro od karcinoma pluća, parazitskog meningitisa ili ospica nije bilo baš nikakva naoružanog pohoda kršćana na turske nevjernike.
Rečeni papa Urban Drugi pozvao je na križarski rat tek na Koncilu u Clermontu u studenom 1095, kad je Dmitar Zvonimir bio dulje od šest godina mrtav. Povijest hrvatskih narodnih vladara uglavnom je sastavljena od romantičnih nacionalističkih budalaština poput ove. Ono što znamo o našim srednjovjekovnim knezovima i kraljevima jedva je mrvicu utemeljenije od astrologije.
Zaista, bez zajebancije, sve što ćete naći u drugom dijelu ovih novina, u dva stupca kod križaljke, o škorpionima, djevicama i vodenjacima, moglo bi biti jednako istinito ili neistinito kao i ono što ćete u navodno ozbiljnim knjigama pročitati o Krešimiru, Branimiru i Trpimiru.
Od dvije, tri krivo prevedene latinske rečenice iz nevjerodostojnog izvora, zapisane rukom maštovita redovnika, a nađene na nekom nepotpunom kamenom odlomku ili gnjilom svitku, sastavili smo jednu povijest u koju više želimo vjerovati, nego što bi ona bila istinita, povijest o kralju “krepke snage, rukom moćnom, pobožnom i beskrajnom poštenom Zvonimiru”.
Vjeruje se tako da se on okrunio 1076. u Solinu i od svojih zemljaka ubijen trinaest godina kasnije u Kninu, ali čvrstih, nepobitnih dokaza ni za što od toga nemamo.
U ponedjeljak je u novinama objavljeno kako je zemljište pored crkve u kojoj se Zvonimir prema predaji okrunio, otprije nekog vremena stavljeno na prodaju. Mnoge je naljutila ova nevjerojatna vijest. Poštene Hrvate je ogorčilo da se naša sveta mjesta krčme na tržištu nekretnina, a odgovorni savršeno ravnodušno gledaju na to.
Red bi bio, kažu, da gradske ili županijske vlasti otkupe tu slavnu njivu, očiste je od smeća, posijeku šikaru, prikladno je ograde i natpisima obilježe, naprave, u jednu riječ, jedno mjesto gdje bi đaci iz cijele zemlje dolazili na terensku nastavu povijesti, domoljubni pisci nalazili nadahnuće, a političke delegacije polagale cvijeće.
Pa kako bi to izgledalo, napomenuli su, da je danas 1076. i da opat Gebizon i biskup Faulkon, specijalni izaslanici pape Grgura Trećeg, dođu u Solin kruniti hrvatskog narodnog vladara, a tamo ih dočeka neljubazni vlasnik parcele, jedan, na primjer, Mate:
“Di ćete vi?” “Došli su me okrunit, gospoda nose vjerodajnice...”, počne Dmitar Zvonimir molećivo. “Ne more, ovo je privatno zemljište”, prekine ga seljak. “Nećemo dugo”, javi se opat Gebizon. “Samo pet minuta”, doda biskup Faulkon. “Ma ni minutu! Da nisan posija blitvu, još nekako, ali da vi mlatimudani gazite po mome trudu, nema šanse”, neumoljiv je Mate. “Ali papa...” “Da je Bog Otac, ne more. Ajmo, kifeli!” Složit ćete se, ružna je ovo scena, ali samo ako vjerujete da je Zvonimir okrunjen u Solinu. No, ako znate kako je krhka hrvatska srednjovjekovna povijest, kako je malo vjerojatno da se sve dogodilo onako kako opisuju akademski autoriteti, tu nema znatnije štete. Ako već ne možemo imati ovu parcelu, izabrat ćemo neku drugu. Jednako kako smo izmislili krunidbu u Solinu, možemo je izmisliti, šta ja znam, u Benkovcu, Petrinji ili Delnicama.
Bonus video:
