Svaki prostor, kako god ga omeđili – geografski, administrativno, jezički, simbolički itd, je cjelina sastavljena od četiri svijeta. Mineralnog, biljnog, životinjskog i ljudskog. Povezanost ovih svjetova je uslov opstanka. Svaki prostor generiše prvo jednostavne, a potom sve naprednije kulturne obrasce. Jer, kultura je „kristalizacija prirode i ljudske svijesti“.
Jedan novinski tekst pročitan prije petnaestak godina ostao mi je negdje zagubljen u sjećanju, da bi ga ljetos na Durmitoru, jedna potresna vijest prizvala. Tekst je bio o uvažavanju koje Japanci ukazuju sopstvenoj proizvodnji pirinča. Potresna vijest sa Durmitora bila je o vuni koju proizvode preostala seoska domaćinstva.
U Japanu, tradicionalno, pirinač je osnov ishrane, osnov življenja. Naravno, Japan je već dugo visoko industrijalizovana zemlja, jedna iz Grupe 8. Pirinač koji se i dalje proizvodi znatno je skuplji od onog koji se proizvodi u drugim azijskim zemljama sa mnogo jeftinijom radnom snagom.
Japanski pirinač je skuplji i od američkog. Tržište je tržište, kupci su kupci, jevtiniji proizvod sličnog kvaliteta će imati prednost. Ali ne i u Japanu kada je riječ o pirinču. Obični ljudi su spremni da kupuju pirinač proizveden u Japanu po dva ili tri puta višoj cijeni od sličnog uvoznog.
Ovakav izbor nije iz patriotskih, političkih, nutricionističkih (makrobiotski princip – da se koristi hrana iz neposrednog okruženja) i inih razloga. Suštinski razlog za ovaj izbor je kulturološki – proizvodnja pirinča je neodvojiva od japanske kulture. Mnogi tradicionalni japanski proizvodi i zanati zavise od proizvodnje pirinča. Ti zanati i njihovi proizvodi su osnova za dalju nadgradnju u kulturnom miljeu.
Da bi se zanatska proizvodnja, recimo papira od pirinčane slame, održala, potrebno je proizvesti i odgovarajuće alate, radi čije proizvodnje se čuvaju i drugi zanati, itd. Kupovinom pirinča proizvedenog u Japanu, Japanci održavaju neophodni socijalni supstrat na kome počiva važan dio njihove kulture, dakle identiteta.
Odavno želim da vidim Japan, zbog gradova, zbog japanske arhitekture, tradicionalne i savremene. Pa ipak, ako bi mi se pružila ta divna prilika, mislim da bih prvo željela da vidim šta se sve i kako proizvodi od pirinča u Japanu. Naravno, i da li je još prvi na izboru kupaca domaći pirinač.
Ljetos na Durmitoru sam saznala da se vuna ostrižena sa ovaca i jagnjadi na početku ljetnje sezone - baca ili spaljuje. Već godinama nema organizovanog otkupa vune. Domaćinstva su neko vrijeme skladištila vunu u očekivanju nekog rješenja. Srazmjerno male količine se prerade u samom domaćinstvu. Seoskog stanovništva, pa time i radne snage, je sve manje. Industrijski proizvedeni džemperi, ćebad, ćilimi su dostupniji, a po pravilu i jeftiniji nego domaći proizvod.
Vuna je tradicionalno u Crnoj Gori bila proizvod koji je čovjeka pratio "od kolijevke do počijevke". Od posebno probrane rude (meke, paperjaste) vune tkale su se pelene. U uslovima kada se u cijeloj kući moglo ogrijati samo uz ognjište ili, kasnije, oko šporeta te pelene tkane od vune spašavale su i život i zdravlje djeteta.
Neoprana vuna, sjerava ili sjerljiva (ona koja sadrži prirodnu masnoću ovčijeg runa, lanolin) koristila se da se njeguju prijevremeno rođena djeca. To je bio najprirodniji mogući inkubator. Takođe se koristila za obloge privijane na oboljele zglobove i neuralgična mjesta.
Najveći dio odjeće izrađivan je od sukna proizvedenog u domaćinstvu. Cio (tehnološki) postupak, od striže ovaca: pranje, grebenanje, predenje, prepredanje, bojenje, tkanje, valjanje (ako je proizvod sukno ili ponjava) odvijao se u domaćinstvu.. Pretežno su korišćene biljne boje. One su postojanije. I to umijeće nestaje. Do kraja osamdesetih se još moglo naći tkalja.
Organizovano je i nekoliko radionica – ćilimara, ali je sve polako zamiralo. Skoro da nema mladih tkalja. Tkanje podnih, zidnih i posteljnih prekrivača bilo je pravo umjetničko stvaralaštvo. Sačuvana leksika potvrđuje raznovrsnost tih rukotvorina: ćilimi, ćilimače, sedžade (serdžade), jambolije, guberi, irami, ponjave, sukno, pojasevi muški i ženski.
Uzorci šara na ćilimima i serdžadama su uzbudljivo svjedočanstvo različitih kulturnih strujanja: mediteranskih, maloazijskih, persijskih, mavarskih i ko zna još odakle. Koristila se i kostrijet, kozja vuna. Od nje su tkane vreće za žito, struke, pokrovci za konje, bisage.
Do prije sto godina, u Crnoj Gori se veliki dio pomenutih, a i drugih, predmeta od vune izrađivao u svakom seoskom, a i mnogom varoškom domaćinstvu. Do prije pedeset godina još je bilo žena koje su znale, a i radile cio proces obrade vune. Danas bi bilo dragocjeno napraviti barem registar onih koje znaju neke od poslova obrade vune. Skoro da nema onih koje znaju cio proces.
Mnoge razvijene evropske ekonomije vuku korijene iz umijeća stvaranja i razvoja proizvoda koje njihov prostor nudi.
Finci su šezdesetih godina dvadesetog vijeka na osnovu svojih tradicionalnih zanata uspješno razvili veliki dio privrede. Finski dizajn namještaja, stakla, kožnih predmeta, tkanica slovio je za najoriginalniji u Evropi.
Zanimljiv je i primjer Italije, koja je prva od evropskih zemelja razvila umijeće uzgoja svilene bube i proizvodnje svile. Tradicionalno umijeće izrade najfinijeg sukna, naravno od domaće vune, dalo novi proizvod, svilenu tkaninu.
Prestižno mjesto Italije u modnoj industriji u svijetu, zasnovano je na takvom kulturnom obrascu. Napredniji, savremeni kulturni obrasci se ne mogu stvarati bez veze sa onim starijim. Taj dublji, stariji je neophodna podloga za uspješan razvoj savremenih kulturnih obrazaca.
Nije slučajno izvanredno uspješno radio Vunarski kombinat iz Bijelog Polja. Lakoća ovladavanja proizvodnjom zasnivala se na generacijskom umijeću tkanja. Poznavanju suštine tkanja. Slično je bilo u još nekim industrijama, sada nepostojećim. Novi kulturni /proizvodni obrazac se lako primio na stariji.
Period tranzicije i privatizacije je upravo udario na korijene kulturnog obrasca: raskinuo je vezu prostora, proizvoda i rada. Gubljenjem dubljih, starijih kulturnih obrazaca umanjuje i mogućnost razvoja autentičnih novih. Tako postajemo "jedna slamka među vihorove" globalizacije i neokolonijalizma.
Bonus video:
