Uđem u Voli (onaj što nas voli) i trgujem trudeći se da izbjegnem nasmijane cure dok sa improvizovanih šankova nude vina, deterdžente, uloške i depilatore uz koje dobijete gratis XS ili XXXL majicu i privezak za ključeve. U Voliju su rafovi ulice, a One nasmijane i pomalo agresivne vrebaju iza svakog ćoška. One moraju da se smiju i spopadaju prolaznike jer ih neki od šefova posmatra sa neke od brojnih kamera. Taj posao obavljaju isključivo djevojke. Stolicu nemaju, ali dobiće proširenje vena dok osam sati na dan slušaju sa zvučnika kako nariču Merlin i Sergej.
Dok se kasirka razbacivala proizvodima koje sam odabrao, pakovao ih je tip specijalno zadužen za pakovanje. Nismo ni svjesni koliko smo privilegovani, a teško da ćete i na Zapadu naći market ili tržni centar u kojem će postojati osoba zadužena samo da vama spakuje artikle u kesu. Il' je snobizam il' je lijenost, ili nešto teže od oboje, pitanje je sad. Sedam kasa daje sedam „pakera“, a dvije smjene četrnaest ljudi čije je zanimanje samo da pakuju. Taj posao obavljaju isključivo muškarci.
Oni razdvajaju stikove i toalet papir od pileće salame i Ravanica pereca, pakuju sve posebno tako da skoro svaki artikal ima svoju manju kesu, dok se sve na kraju pakuje u velike „Voli vas Voli“ kese sa ogromnim crvenim srcem. Još nisam sreo građanina koji brine za svoju ekološku državu tako što sa sobom nosi ceger kad trguje. Valjda je to sramota. Upravo zbog takve nebrige su kontejneri puni crveno-bijelih zavežljaja, sve srce do srca.
Moje računanje se poklopilo sa računom koji mi je dala kasirka. Ostala su mi dva eura. Kusur je jedna od mojih omiljenih riječi. Jedan euro ću da „uspem u mobilni“, drugi će da zamijeni papir sa nekoliko ispisanih timova i brojki, a na kraju će vjerovatno listić biti zgužvan i bačen. Prilazim automatu koji nudi opcije na crnogorskom, srpskom, albanskom i ruskom jeziku. Ispoštujem proceduru, ukucam „željeni iznos“ i broj, ubacim jedan euro i ništa. Nema štampanog izvještaja, nema poruke obavještenja o uplati, a tamo samo ćuti automat poliglota.
Počnem da pritiskam ostale opcije i opet ništa. Pritisnuh opciju „Ruski jezik“ i nervoza se pojača kao i moje upiranje u „tač skrin“ automata. Tad je prišao radnik obezbjeđenja i stao pored mene. Objasnim mu slučaj, on me sasluša i iskusno pita: „Jeste li ukucali prefiks za željenu mrežu?“. Naravno da nisam jer je nelogično da kucam devet brojeva umjesto šest ako sam u startu odabrao mobilnog operatera. Tad mi je rekao: „Po novome mora tako“. Sa zvučnika se čula pjesma grupe Colonia „Dok ljuljaju se kreveti ti da bu di bu da“, a meni je u glavi odzvanjalo „Po novome“. Nije rekao „po novome zakonu“, ili „po novome pravilu“, jer bi se to valjda znalo, bilo bi negdje objavljeno. „Po novome“ je izgleda opravdanje i sinonim za „to ti je što ti je“.
Prevaren, dobijam želju da izudaram automat, ali je lice radnika obezbjeđenja govorilo: „Nemoj mi to sad radit' molim te, za 200 eura da se guram i mlatim sa narodom“. Čim je prišao tako brzo i znao u čemu je problem, sigurno je neko divljao prije mene i nasrtao na automat ili na njega. Savjetovao me je da pozovem broj koji je selotejpom zalijepljen na automatu. Ali kako da pozovem taj broj i da se žalim kad nemam kredita, upravo sam krenuo da uplatim pa mi je automat progutao jedan euro. Tip je samo stajao sa strane i očima me molio da ne galamim.
Zažmurim na tren i pomislim na Tibet, budizam, hrišćanski smiraj i ZEN Tv.
Odlučim da umjesto tiketa ubacim posljednji euro u automat, dopunim kredit i pozovem broj za žalbe, pa da popričamo. Ukucam „prefiks“ za mrežu i ubacim jedan euro. Do mene stoji tip iz obezbjeđenja i klima glavom, jedva čeka da me isprati. Ovoga puta sve funkcioniše kako treba, istovremeno stiže SMS o uplati i automat daje listicu-izvještaj. Prepisujem broj za žalbe, izlazim iz Voli vas Volija i prati me Colonia sa „ti da bu di bu da“.
Izašao sam van da ne bi prolaznicima bilo neprijatno od sadržine razgovora i mog tona. Međutim, čujem samo „tin tin tin tin tin“. Pogledam u ekran mobilnog telefona, a tamo obavještenje da mi je oduzet jedan euro poreza. Bio je to prvi septembar. Nije bilo ljupkog glasa da me obavijesti o oduzetom euru, već samo nešto što liči na poruku, obično obavještenje koje nestane čim pritisnete bilo koje dugme. Čemu naziv „pre paid“ ako svakog prvog u mjesecu nestane jedan euro sa računa. Uzalud sam se spremio za paljbu riječima.
Tad ne pomaže ni Tibet, budizam, ZEN Tv ni hrišćanski smiraj, izlazim iz građanskih okvira i dobijam potrebu da psujem i bijem. Ali koga?
Bonus video:
