Crnoj Gori je prijeko potrebna nova politika zaštite ljudskih i manjinskih prava, politika koja je evropski integrativna a ne balkanski dezintegrativna, politika koja ne podstiče izolaciju manjina već afirmiše njihovih posebnosti, ali i njihovo integrisanje u širu zajednicu. Moramo staviti tačku na politiku vladanja na podjelama - politiku koja je danas antisrpska, a koliko juče ona je bila anticrnogorska, antibošnjačka, antialbanska. A to znači da moramo iskorijeniti viđenje po kome je državna manjinska politika dobra za Albance, Bošnjake ili Hrvate, u mjeri u kojoj je ista ta politika loša za Srbe, i obrnuto.
Nakon ulaska naše države u zadnju fazu evropskog pridruživanja, svi strahovi za crnogorsku državnost, koji su bili glavno režimsko gorivo za raspirivanje međuetničkog nepovjerenja i bili politički alibi za provođenje diskriminacije i segregacije - sada prestaju da imaju bilo kakav razuman osnov. Konačno je sazrelo vrijeme da se od proizvodnje unutrašnjih neprijatelja i državnih izdajnika, okrenemo harmonizovanju međusobnih odnosa, a potom smanjenju i uklanjanju međuetničke distance.
Integrisanju Crne Gore u EU mora prethoditi „unutrašnja integracija“ našeg društva, obnavljanje međuetničkog povjerenja i izgradnja nadnacionalne državne kohezije. Jednostavno rečeno - da bi se pridružili, mi se prethodno moramo udružiti!
Ključni zadatak nove politike će biti da ukloni diskriminaciju po političkoj osnovi, jer je politička diskriminacija bila izvorište svih drugih vidova diskriminacije i segregacije. Pripadnost režimu više ne smije biti kriterijum patriotizma, a opozicioni glasači, prvenstveno Srbi, a potom i opozicioni Bošnjaci, Muslimani, Albanci i Hrvati, više nikada ne smiju biti tretirani kao prijetnja državnoj suverenosti.
Konačno, ta nova politika mora biti prodržavna, jer je dosadašnja politika, sa rijetkim izuzecima, bila suštinski i dugoročno antidržavna. To znači da moramo staviti tačku na onaj način promovisanja nacionalnih identiteta koji ne samo da ne snaži, već upravo suprotno, slabi crnogorski državni identitet. A to dalje znači da moramo staviti tačku na režimsku politiku koja manjinske zajednice gura da svoj oslonac dugoročno traže i pronalaze van Crne Gore u tzv. matičnim državama manjinski naroda.
Od razlaza sa Miloševićem, ovaj režim je antirežimske Srbe tretirao kao “guju u njedrima”. Ali isti taj režim nije previše vjerovao ni Bošnjacima, Albancima, Muslimanima i Hrvatima – čak ni nakon što bi pristupili DPS-u. To nepovjerenje prema tzv. “savezničkim manjinama”, režim je kompenzirao na dva načina – obećavanjem visokog nivoa kolektivnih prava, koja pripadnici manjina nikada nijesu ostvarili, i dugotrajnim korumpiranjem političkih predstavnika tih manjina. Oličenje te politike “laži i korupcije” su dvije paralelne priče. Prva je ona vječita priča o novim lokalnim samoupravama, o Petnjici i Tuzima. Druga, njoj paralelna, jeste priča o dvojici režimskih političara koji potiču baš iz tih sredina. I koji već petnaest godina odlično žive lažući i zavlačeći Petnjičane i Malisore.
Krajnje uprošćeno rečeno, aktuelna režimska politika prema manjinama jeste politika koja npr. Bošnjacima obećava sve, ali koja konkretnom Rasimu ne daje ništa. Tačnije, ne baš ništa - ako uzme člansku kartu DPS-a, SDP-a ili BS-a, konkretni Rasim će mjesečno dobijati socijalnih 33 eura, a pred izbore će dobiti i neki paketić. Konkretni Rasim nije tek usamljeni slučaj - samo u Rožajama je 9,5 hiljada takvih Rasima!
Afirmacija posebnosti manjinskih zajednica, to Ustavom garantovano kolektivno pravo, mora biti nadogradnja ostvarenog pojedinačnog prava na ravnopravnost svakog pojedinačnog Crnogorca, Srbina, Bošnjaka, Albanca, Muslimana i Hrvata. To je naše polazno uvjerenje. Nadalje, manjinska državna politika ne smije više biti oslonjena na šovinističke i izolacionističke političke koncepte, ona ne smije biti negacija državnoga jedinstva. Nova politika afirmacije i zaštite istorijskih, kulturnih i jezičkih posebnosti naših manjina mora afirmisati i snažiti ne samo osjećaj njihovog nacionalnog identiteta, već ona istovremeno mora snažiti i osjećaj državnog zajedništva.
Možda nas ta nova politika i taj njen integrativni pristup neće odmah ujediniti oko državne zastave, ali će on sigurno, među Srbima, Bošnjacima, Albancima i Hrvatima, prestati da proizvodi navijače protiv reprezentacije CG. Neki od prvih koraka nove politike biće da ustavno definiše manjine u CG, da Ministarstvo Ljuljanovića pretvori u Ministarstvo za manjinska prava, a da Fond za manjine reformišemo tako da on prestane da bude partijski servis i da prestane da finansira podjele i da tako produbljuje etničku distancu.
Manjinska politika DPS-a i njegovih nacionalnih satelita je postala krajnje štetna, jer ona počiva na političkoj potrebi režima da što visočijim zidom ogradi manjine kao svoj glasački zabran. Ta politika potenciranja a nerijetko i izmišljanja različitosti, gura manjinske zajednice u izolaciju i tako opasno podstiče i povećava međuetničku i međukonfesionalnu distancu.
Ilustrativno je da, primjera radi, ovaj režim parama Fonda za manjine, finansira izradu tzv. istorijskog grba i tzv. istorijske zastave Bošnjaka u CG. Vjerovatno će baš to biti “kec iz rukava” koji će DPS, SDP i BS upotrijebiti pred ove ili neke naredne izbore. Ali tim grbom i zastavom se ne može prekriti ekonomska i socijalna pustoš koju je režim napravio na bošnjačkom sjeveru. Tom zastavom onaj konkretni Rasim ne može nahraniti familiju, niti tim grbom on može školovati svoju djecu. Umjesto da budu znaci etničke, kulturne i jezičke posebnosti Bošnjaka u CG, ta zastava i grb, pod ovim režimom, funkcionišu kao istinski znaci jedne drugačije bošnjačke posebnosti – onoga njihovog posebno naglašenog siromaštva i one posebno naglašene neslobode na bošnjačkom sjeveru. Srećom, svaki režim ima svoj oktobar, a ovaj naš je sve bliži.
Bonus video:
