Putopisi uvijek djeluju lažno onima koji žive u gradovima koji su u putopisu opisani. Takođe, u putopisu se uvijek može pronaći nešto što promiče građaninu koji je naviknut na svakodnevna dešavanja, pa nije svjestan zanimljivosti koje bi nekom strancu bile dragocjene.
U ruke mi je dospjela knjiga Yugoland, putopis Andrea Ragona i Gabrijela Gamberinija. Nije riječ o putopisima u stilu Bila Brajstona, već je fokus traženje zajedničkih osobina koje imaju države u regionu, odnosno banalizovanje razlika koje se uporno potenciraju.
Yugoland je za autore putopisa isto kulturno područje, dok su podjele nerazumljive. Knjiga je puna fotografija i stripova koji duhovito zadiru u srž bića ljudi sa ovih prostora. Pokojna Jugoslavija je opisana kao poni bicikl koji ima šest djelova, svaka država predstavlja po jedan dio, od lanca, sjedišta do volana, ali ipak ni poni bicikl ne može da funkcioniše i da se kreće bez nekog od tih djelova.
Putopis je zanimljiv i precizan sve dok nisam naišao na opis Crne Gore i Podgorice.
Fascinirani našim primorjem, autori posvećuju dobar dio poglavlja spoju mora i planina, Kotoru i starim primorskim gradovima. Naravno da im nije promakla bahatost savremenih graditelja i neplanska urbanizacija na primorju. U Budvi su upali u saobraćajnu gužvu i vidljivo je da nisu bili previše oduševljeni pogledom koji se pruža sa bulevara na betonske višespratnice.
Ono što im je bilo najčudnije jeste činjenica da Crna Gora koristi euro kao monetu, a nije članica Evropske unije. Tu je vidljiva granica između moći putopisa i pitanja na koja odgovore mogu da daju isključivo građani, kao čuvari i svjedoci pravog stanja jednog društva.
Autori su boravili u Podgorici za vrijeme građanskih protesta, pa su čak napravili i strip u kojem se opisuju protesti i pobuna protiv vlasti. Iz ove perspektive, sve djeluje davno i nestvarno.
Autori putopisa su imali nevjerovatnu sreću da u Podgorici zateknu građanske proteste jer se ništa nije dešavalo čak ni 1968. Istina, desila se AB revolucija sa džemperima i jagnjadima, ali o tom projektovanom dešavanju naroda ne bih trošio riječi.
Treba dobro poznavati grad da bi se jasno opisao duh „građanstva“. Istina je da se nedaleko od protestanata koji su šetali gradom nalazi Tološka šuma u kojoj su za vrijeme trajanja protesta vrijedno trenirali mnogobrojni „građani“. Spremali su i pumpali svoje tijelo za nešto, oni bolje znaju za šta.
Valjda za ulogu u društvu onakvom kakvim ga oni vide. I bili su u pravu, protesti su prošli, nakon podgoričkog proljeća došlo je vrelo ljeto, Olimpijada i vrućina. U putopisu o Podgorici i uopšte o Crnoj Gori nećete naći činjenicu o postavljanju novih brojila električne energije. To omogućava pojedinačna isključenja struje, kojih će ubuduće sigurno biti sve više.
Kažu da je u Crnoj Gori pojedinima draže da komšiji crkne krava nego da se njima u porodici nešto dobro desi, tako da je savremena paralela moguća, biće zadovoljnih komšija dok struju budu isključivali onima koji nemaju da plate nagomilane račune.
U knjizi Deklaracija, vodeći evropski ljevičari Antonio Negri i Majkl Hard pozivaju građane na potpuni bojkot. Tvrde da neplaćanje računa treba da bude izlaz i duboko vjeruju da je to pravi put do moguće revolucije i promjene globalnog sistema koji guši ljude. Ideja je privlačna, i ispoštovaće je mnogo građana Crne Gore, ali ne zato jer neće da plate, već zato jer nemaju čim. To će biti mala uloga crnogorskog građanina u svjetskoj revoluciji.
Bonus video:
