Britanci su povjerili Deniju Bojlu da režira spektakl otvaranja Olimpijskih igara. Taj detalj kao da se uklapa u britanski mentalitet jer povjeriti režiseru Trainspottinga da osmisli otvaranje Olimpijskih igara koje će pratiti cijeli svijet, u najmanju ruku je riskantno i lucidno. Ali daleko od toga da je Deni Bojl iznevjerio! Smjenjivali su se prikazi mirnog sela, dolazak industrijske revolucije, nicanje tornjeva i proizvodnja parnih mašina kao i rađanje radničke klase koja živi bijedno. Istoriju Britanije, a takođe i istoriju svijeta, spakovao je u dvadesetak minuta, i to uspješno! Dirnuo je, zabrinuo, neke osvijestio, podsjetio i oduševio!
Kad god je riječ o organizaciji nekog velikog događaja u svijetu, otme se misao kako bi i da li bi mi u Crnoj Gori mogli i umjeli organizovati nešto slično, i na što bi to ličilo. Opasne su to paralele, ali nije na odmet pokušati osmisliti kako bi Crna Gora organizovala Olimpijske igre. Jedno je sigurno, ne bi povjerili otvaranje igara Zoku (Zabjelo Republika) i Zonju (TBOK), a trebalo bi. Međutim, zna se ko je u Crnoj Gori zadužen za predstave bilo kog tipa. Proradile bi veze.
Nije teško predvidjeti kako bi u duhu tradicije i megalomanije bila predstavljena Crna Gora i njen razvoj kroz vjekove. Bila bi to sigurno samo još jedna predstava za zaborav i pomjeranje granica neukusa, dok bi budžet naravno bio bjesomučno skrvnavljen. Kako bi to tek ispratile kamere državne televizije i komentatori na koje su građani Crne Gore strašno kivni ovih dana. Komentarisali bi onako kako im se kaže, sa ushićenjem naravno.
Da bi predstavili realno Crnu Goru od rađanja do danas, možda bi najbolje bilo poslati stotinjak ljudi da trče i guraju se noseći zastavu. Neku zastavu. Nakon složnog guranja i stalnog padanja i ustajanja, počelo bi otimanje oko zastave. Otimajući se, pocijepali bi je, pa bi počele nerazumljive rasprave, koje su sasvim jasne. Naravno, najkrupniji i najglasniji bio bi najpametniji, dok bi se jedan dio ljudi povlačio i pakovao kofere. I sve ukrug, zastave, dernjava, podjele, padanje i ustajanje. Sa žrtvama naravno. I sve ukrug, i sve isto. Od pamtivijeka do danas isti scenario, samo se glumci mijenjaju. Kakvo je naše „danas“?
Zanimljivo je jedino onom ko je naučio da se smije i najvećoj muci, onom ko je „pregrmio“ sve malverzacije i manipulacije. Imamo partije, frontove i pokrete, a nema ni vode ni para. Političari su savremeni samo u svojoj komunikaciji, koriste medije kao kurire dok šalju jedni drugima pisma. Pravi epistolarni roman! Iščekujemo odgovor, strepi cijela nacija. Pa odgovor stigne u vidu pisma, a u njemu je isto što i u glavama mnogih. Prazno pismo, prazna glava. Prave Opasne veze, ali po šablonu De Lakloa. Kad bi mogao on bi možda dodao svom romanu bar jedno poglavlje inspirisan našom složenom situacijom. Samo bi takav um mogao da opiše komplikovanost i najveću odliku našeg društva, veze! Taj odvratni termin je postao brend naše zemlje. Pokušaću da to formulišem u Orvelovom stilu: Sve su veze isto opasne, ali su crnogorske opasnije.
Bonus video:
