Između mene i medija je uvijek bio sličan odnos kao iz Azrine pjesme:
Sretan sam što osjećam
Da nisam kao drugi
Ne zatupljuju me medijima
U podsmjehu sam prvi.
Međutim, ukoliko „čovjek“ ima istegnute ligamente u Podgorici, kad na 40 stepeni „gori asfalt“, ne preostaje mu ništa drugo nego da ispod klime bude couch potato (osoba koja zavaljena non-stop gleda televiziju i mijenja kanale). Kad dosadi televizija i kad uvidim da na preko 80 „uzbudljivih“ kanala nema ništa, vratim se Internetu, tako da mi posljednjih dana nijedna informacija nije promakla, što može čovjeku samo da naškodi.
Titulu najdraže loše informacije odnio je pijanista Boris Kraljević. Umjesto koncerta koji je trebalo da održi u okviru festivala „Dani muzike“ u Herceg Novom, on je ustao i obratio se publici. Sažeto i vrlo pristojno, u trenucima kad se često prekorači mjera, on je pribrano obrazložio zašto neće održati koncert. Kraljević je objasnio da je bio prisiljen da otkaže koncert zbog neispunjavanja finansijskih obaveza Opštine Herceg Novi i Ministarstva kulture prema festivalu. Čak je naveo da razumije trenutno stanje i činjenicu da ni nas nije zaobišla ekonomska kriza, što je jako vješto, jer da nije to naveo, jedan od argumenata Opštine i Ministarstva kulture i opravdanje za ovaj problem bila bi, naravno, kriza.
Bilo je interesantno pratiti kako je polarizovano izvještavanje medija u Crnoj Gori, a slučaj Kraljevića je bio idealan da se uvidi kako mediji različito vide isti događaj. Kraljević je poslao jasan signal i izrazio nepristajanje! Takvi slučajevi nepristajanja i javnog istupanja su rijetki, najviše jer su posljedice po „pobunjenika“ nesagledive. Vjerovatno će se Kraljević nositi sa društvenom izolacijom, iako je dobio aplauz od publike kad je odustao od koncerta. I dok mi je Boris Kraljević svojim stavom i gestom dao nade da još ima nekog u ovoj državi, i to u oblasti kulture, ko ne dopušta da ga institucija iskorišćava do kraja skoro bez nadoknade, na državnoj televiziji pojavio se lik Miomira Maroša.
Nasmijano lice koje skida akcente zavisno od regije u kojoj se kreće, veseli feštađun i Bokelj, ovoga puta „nas je vodilo“ u Njegovuđe. Za Njegovuđu sam čuo nedavno gledajući snimak kako ispod nekih šatora skoro gole igračice zabavljaju narod, ali pod narod ne mislim samo na muškarce, već je užas što su u igračice posmatrala i djeca, dok je negodovanje roditelja izostalo. Nasmijano lice Miomira Maroša pratilo je igre u Njegovuđi, bacanje kamena s ramena i skok udalj. Intervjuisao je bacače kamena, pipao njihove mišiće i raspitivao se o pločicama. Obilazio je štandove i trgovao šešir, predočio nam je cijenu malina i odredio njihovo porijeklo. Ali, kad je prošao pored šatora gdje su skoro gole igračice, kamera je skrenula, a Maroš je prišao roštilju i raspitivao se o cijeni ćevapa. Da nije Interneta i snimka „Dno dna“ na Jutjubu, pomislio bih kako je divno poći na turističko-kulturnu manifestaciju „Dani cvijeća“ u Njegovuđi, i ne bih znao da tamo balave pjani ljudi čekajući red da bar jednom pipnu igračicu. Ne očekujem da Miomir Maroš bude Veronika Gerin koja se bavila istraživačkim novinarstvom dok je nisu ubili, ali zar je moguće uskratiti javnost za dešavanje ispod šatora? Tad se sjetih da je Maroš odlikovan prije par godina nagradom za najboljeg novinara u nekoj oblasti i dok sam tražio na Internetu tačan naziv nagrade, naiđem na sajt Miomira Maroša www.miomirmaros.com.
Uživajući u dvojezičnoj ponudi, pronađem da je Maroš 2010. godine odlikovan od strane Društva novinara Crne Gore Godišnjom nagradom za posebna pregnuća u novinarstvu. Na sajtu, između ostalog, Maroš odgovara na pitanje koja je njegova životna filozofija i kaže: „Držim sebe na lancu, da se ne pravim pametan.“ Na kraju razočarano shvatam da je dug put od šatora do klavira!
Bonus video:
