Godinama se mučim da li da napišem ovaj tekst. A onda je prelomila jedna „sitnica“. Naime, ovih dana, zajedno sa ovdašnjim prijateljima, jednoj grupi Slovenaca, koji žive sa obje strane slovenačko-italijanske granice (slovenački Kras), željeli smo pokazati što više crnogorskih ljepota. A među gostima je i moj „klasić“, kolega i lični prijatelj Ljubo Vidmar sa suprugom. Godinama je službovao u Titogradu. Obilazak Podgorice, Bara, Ulcinja, Cetinja, Lovćena, Njeguša i Kotora. Nadahnuti domaćini-vodiči znaju istaknuti ono najljepše. Kulturologija – kojom čovjek mora da se ponosi. A Slovenci, u znak zahvalnosti, svuda horski otpjevaju „Repen Tabor“, „himnu“ njihovog kraja. To je selo na teritoriji Italije, a koje je kroz istoriju, kulturom, čuvalo i sačuvalo identitet slovenačkog etnosa. Otpjevaju oni još po nekoliko pjesama, uključujući partizanske koračnice iz svih krajeva bivše Yuge. Znaju oni dobro šta je fašizam, a šta je antifašizam. I to je kulturologija.
Poseban dojam su imali pri obilasku „Plantaža“ sa „Šipčanikom“ impresivnim vinskim podrumom. Pošto su mnogi od njih vinari, obostrano je dominirala i struka i estetika. I to je kulturologija. A onda smo Ljubo i ja otkrili da je prvi pilot koji je 1972. godine „urulao“ borbeni avion u „podzemni aerodrom“ Šipčanik, upravo bio mladi potporučnik-pilot Ljubo Vidmar. Tako je to, tada, odlučio njegov komandir, iskusni „vazdušni vuk“ riječima: „Ti ćeš prvi sleteti, na mlađima svet ostaje“. I to je kulturologija. A onda sam im dao informaciju da je prvim avionom, koji je 1913. godine sletio na teritoriju Crne Gore (Obilića poljana), upravljao pilot Đani Vidmar, za koga u podacima stoji da je bio Slovenac sa Krasa. I to je kulturologija.
Bez dileme, „Plantaže“ (u kojima je država većinski vlasnik) sa podrumom „Šipčanik“ su nešto najvrednije čime se Crna Gora, u novije vrijeme, može dičiti. Zasluge za to pripadaju generacijama zaposlenih u tom preduzeću. Pošto je DPS kulturologija sklona falsifikovanju činjenica i istorije, zbog toga ovo i pišem.
U februaru 2001. godine, sa pozicije savjetnika predsjednika Crne Gore, uradio sam jedan idejni projekt i dao ga na uvid predsjedniku Đukanoviću. Evo nekoliko elemenata iz tog projekta: da se dio aerodroma (tada 100% u vlasništvu Vojske) ustupi javnom preduzeću „Aerodromi CG“; da se prostor poligona „Tuzi“ i prostor oko pomoćne piste ustupi preduzeću „Plantaže“, za nove zasade loze; da se istom preduzeću ustupi dio brda „Šipčanik“ na kome je bila ratna komandna infrastruktura, za turističko-ugostiteljsku namjenu (restoran „Vidikovac“); te da se podzemni objekat ustupi istom preduzeću namjenski za podrum vina. Uz predsjednikovu naglašeno pozitivnu ocjenu, sa njegovim potpisom na propratnom aktu, projekt je upućen Vladi radi stavljanja istog u proceduru odlučivanja. O mom prvom susretu sa direktorom tog preduzeća Đorđijem Rajkovićem (kojeg do tada nijesam poznavao) iznosim samo jedan njegov stav – da je to bio nedosanjani san generacija inžinjera te kompanije.
Nakon formiranja DZ „Srbija i Crna Gora“ imenovan sam za jednog od članova potkomisije za imovinu koju je koristila Vojska. Prvog oktobra 2004. godine, na moje insistiranje, komisija je donijela odluku da se navedeni prostor ustupi Crnoj Gori za preduzeće „Plantaže“ jer se taj prostor nalazi u okviru prostornog kompleksa tog preduzeća. Nakon odluke komisije za imovinu, Vlada Crne Gore donosi odluku o ustupanju navedenog prostora Fondu za reformu vojske u cilju prodaje. Napominjem da sam u to vrijeme vodio javnu borbu (jer kroz institucije nije davalo rezultat), objašnjavajući da je taj Fond fantomska tvorevina, osnovana suprotno tada važećim zakonima. Sada su dobro vidljive posljedice rada tog Marovićevog i Davinićevog fantoma. Istine radi, u tački 10. Vladine odluke stoji da Fond treba imati u vidu zainteresovanost „Plantaža“ za kupovinu tog prostora. Moje uporno insistiranje, da je sve to protivzakonita radnja, jer država ne može prodavati svoju imovinu sama sebi („Plantaže“ su većinski u državnom vlasništvu), nije davalo nikakav rezultat. Slutim ko je, i iz kojih centara, vukao glavne konce, ali, dobro mi je poznato da su operativno najagilniji bili predsjednik Filip Vujanović sa svojim savjetničkim timom i tadašnji ministar poljoprivrede Milutin Simović. A sve, kobajagi, radi socijalnog zbrinjavanja pripadnika Vojske. Danas se dobro vidi kako su ih zbrinuli, iako je sve rasprodato. Oni uporni i imaju moć, a ja, da li principijelan ili tvrdoglav (svejedno je), uglavnom smijenjen sam iz komisije za imovinu.
Preganjanje (izvan očiju javnosti) je trajalo preko dvije godine. Fascinantne su ideje i namjere različitih interesa. Danas mi najizglednijom liči ona kojom su današnji vinski podrum htjeli pretvoriti u privatnu fabriku eksploziva. Logično, da bi zaokružili cjelinu: autoput – mehanizacija – eksplozivi.
Pošto sam u tim preganjanjima gubio inicijativu, neposredno prije referenduma, pribjegao sam klasičnoj ucjeni da ću o svemu obavijestiti javnost. Ne tvrdim da je to imalo neki uticaj, ali, napokon Vlada je donijela odluku da se navedeni prostor ustupa preduzeću „Plantaže“ metodom dokapitalizacije, čime je vrijednost tog preduzeća (a time i vrijednost državne imovine), značajno uvećana. Takvih i sličnih preganjanja, sa nepoznatim (ili veoma poznatim) centrima moći, mi ne fali ni danas. Ali ni to nije razlog pisanja ovog teksta.Impozantno izgledaju novi zasadi loze na bivšem poligonu. A onda 2008. godine (u „podzemnom aerodromu“) zvanično je otvoren podrum „Šipčanik“. Protokol firme mi je odredio mjesto neposredno ispred govornice zvaničnika. Zvanični govornik je bio predsjednik DPS-a (tada bez državne funkcije) gospodin Milo Đukanović. Uz govor koji je imao i sadržaj i potrebnu estetiku izgovorio je i sljedeću rečenicu: „Zahvaljujući vizionarskoj ideji predsjednika Odbora direktora vašeg preduzeća, prof. dr Veselina Vukotića, vi danas raspolažete ovako vrijednim objektom“. Ovo izgovara, a mene u oči gleda. Tipična DPS kulturologija. Tada sam odlučio da ću o ovome obavijestiti javnost, ali sam stalno odlagao nadajući se da će se oni konačno, bar malo, dozvati pameti. Očigledno neće. Umalo da „Šipčanik“ nije završio kao Skočiđevojka, Platamuni, Kumbor, Luštica... Svi prozvani su još živi, zdravi su i imaju moć vlasti. Neka na ovaj tekst reaguju.
Ali, vrijedi se boriti. Kada mi (meni nepoznati) ljudi, uz predstavljanje da su radnici „Plantaža“, iskažu zahvalnost za učinjeno (vidim da im je istina poznata), onda je i to kulturologija. Koja nadahnjuje. A ja ću i ubuduće, baš kao i predhodnih 35 godina, svojim prijateljima širom svijeta, uvijek slati isti poklon – crnogorski „Vranac“. A penzioner Đorđije Rajković i ja ćemo piti, već godinama dogovorenu, kafu. On će da plati. I to je kulturologija. Ako jednoga dana u Crnoj Gori ulice počnu dobijati imena zaslužnih privrednika, siguran sam da će ime Đorđija Rajkovića biti u najužem izboru. I to je kulturologija.
Bonus video:
