Jesu li veliki američki univerziteti i dalje čvrsti čuvari znanja, vodeće snage tehnološkog napretka i izvor šansi kao što su nekad bili? Ili su jednim dijelom postali beskrupulozni saučesnici sve pohlepnijih ekonomskih elita?
Pri kraju nagrađivanog dokumentarca Čarlsa Fergusona „Posao iznutra“, on intervjuiše nekoliko vodećih ekonomista vezano za njihovu ulogu plaćenih zagovarača preuzimanja pretjeranog rizika u finansijskom sektoru uoči krize 2008. Neki od tih istaknutih akademika dobili su značajne sume za promovisanje interesa velikih banaka i drugih firmi u finansijskom sektoru. Kako to Ferguson dokumentuje u filmu i nedavno objavljenoj otrežnjujućoj knjizi „Grabljiva nacija“, veliki broj tih isplata nije u potpunosti otkriven ni dan danas.
Gramzivost je potpuno odgovarajući termin za aktivnosti tih banaka. Zato što bi njihov neuspjeh pogodio ostatak ekonomije, oni dobijaju jedinstvenu zaštitu – na primjer, specijalne kreditne linije od centralnih banaka i labava pravila (mjere koje se najavljuju ili objavljuju u posljednje vrijeme u Sjedinjenim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Švajcarskoj).
Kao rezultat toga, ljudi koji upravljaju tim bankama ohrabreni su da preuzimaju veliki rizik, koji uključuje aktivnosti slične pravom kockanju. Ti bankari ostvaruju uspjeh kada stvari idu dobro, dok su rizici neuspjeha uglavnom nečiji drugo problem. To je netransparentna, opasna šema subvencija kojom upravlja vlada i koja na kraju uključuje veoma velike transfere od poreskih obveznika nekolicini čelnika u finansijskom sektoru.
Kako bi osigurali da šema traje, globalne megabanke daju političarima velike sume novca. Na primjer, izvršni direktor JP Morgan Čejsa Džejmi Dajmon nedavno je svjedočio pred Bankarskim odborom američog Senata o očiglednom krahu upravljanja rizikom, zbog kojeg je njegova firma pretrpjela gubitak u trgovini od 7 milijardi dolara. OpenSecrets.org procjenjuje da je JP Morgan Čejs, najveća američka bankarska holding kompanija, potrošio blizu 8 miliona dolara na političke doprinose 2011, te da su Dajmon i njegova kompanija dali donacije većini senatora u komisiji. Nije nikakvo iznenađenje što su pitanja senatora bila preblaga i izgleda da se šira strategija lobiranja Morgan Čejsa isplati; „istrage“ poteza uprave koja je neodgovorna i koja prijeti sistemu vjerovatno će na kraju skiniuti krivicu sa nje.
Kao podršku svojoj političkoj strategiji, globalne banke su takođe vodile sofisticiranu operaciju dezinformisanja/propagande, sa ciljem stvaranja makar privida poštovanja za subvencije koje dobijaju. Tu počinje uloga univerziteta.
Na nedavnom okrugolom stolu Komisije za trgovanje robnim fjučersima, predstavnik bankarskog sektora koji je sjedio do mene pozvao se na izvještaj profesora finansija na Univerzitetu Stenford kako bi opravdao svoj stav protiv jedne posebne regulative. Taj bankar nije pomenuo da je profesor za izvještaj dobio 50 hiljada dolara od lobističke grupe Udruženje industrije hartija od vrijednosti i finansijskih tržišta, SIFMA. (Profesor Darel Dafi je otkrio koliku je nadoknadu dobio i donirao je u dobrotvorne svrhe.)
Zašto bi trebalo da ozbiljno shvatimo takav rad – ili ozbiljnije od drugih plaćenih konsalting usluga, na primjer, jedne advokatske firme ili nekog drugog ko radi za tu industriju?
Odgovor je vjerovatno taj da je Stenford veoma prestižan univerzitet. Kao institucija, učinio je puno velikih stvari. A njegov fakultet je jedan od najboljih na svijetu. Kada jedan profesor napiše izvještaj u ime neke industrijske grupe, onda ta industrija izvlači korist od imena i reputacije univerzitea i na neki način ih unajmljuje. Bankar je na okruglom stolu CFTC-a, naravno, naglasio „Stenford“ kada je citirao izvještaj. (Ne kritikujem posebno taj univerzitet; zapravo, ostali fakulteti Stenforda, uključujući onaj Anat Admati, prednjače u vršenju pritiska za usvajanje osjetljive reforme.)
Ferguson vjeruje da je ovaj oblik akademskog „konsaltinga“ generalno izvan kontrole. Slažem se, ali će njegovo obuzdavanje biti teško sve dok su aktivnosti univerziteta i banaka koje su „previše velike da bi propale“ tako isprepletane.
U tom kontekstu, nedavno sam se razočarao kada sam u „Vol strit žurnalu“ pročitao intervju sa Lijem Bolindžerom, predsjednikom Univerziteta Kolumbija. Bolindžer je direktor njujorške Banke federalnih rezervi a imenovao ga je Odbor guvernera federalnog sistema da zastupa javni interes.
U njegovom prvom intervjuu ili javnom izlaganju o pitanjima bankarske reforme (ili čak finansija), Bolindžeerova poenta je bila da bi Dajmon trebalo da nastavi rad u bordu njujorškog Fed-a. On je iznenađujuće neakademskim rječnikom rekao da „nepromišljeni“ ljudi koji sugerišu da Dejmon podnese ostavku ili bude zamijenjen, imaju „lažnu predstavu“ o tome kako sistem zapravo funkcioniše.
Trenutno tražim da Odbor guvernera smijeni Dajmona sa te funkcije. Skoro 37.000 ljudi je potpisalo on-line petition at change.org i optimista sam da ću se uskoro sastati sa članovima Borda sa sjedištem u Vašingtonu kako bismo razmotrili to pitanje.
Bolindžerov intervju bi mogao biti od pomoći za Dajmona; na kraju krajeva, Univerzitet Kolumbija je jedan od najuglednijih u svijetu. Sa druge strane, on bi se mogao ispostaviti kao produktivan za unapređenje javne debate o tome kako ljudi iz banaka koje su „prevelike da bi propale“ uspijevaju da i dalje dobijaju subvencije.
Napisao sam detaljno pobijanje Bolindžerovog argumenta. Nadam se da će mi on, u duhu otvorenog akademskog dijaloga, odgovoriti u nekom javnom obliku – bilo pisanim putem bilo pristankom da o tim pitanjima raspravlja sa mnom lično. Potreban nam je razgovor na višem nivou o tome kako da reformišemo nezdrav odnos između univerziteta i globalnih finansijskih institucija koje dobijaju subvencije, poput JPMorgan Čejsa.
Bonus video:
