Onaj ko dom želi, imaće ga, u protivnom, izgubiće i onaj naslijeđeni. Svoja kuća, kada se voli i uredno održava, temelj je čovjekov, u protivnom, postaje njegov usud.
I građani i vlast moraju biti oprezni ako se zemlja nađe u višku politike, višku religije, višku naoružanja i u višku socijalnih frustracija. Posebno, ovo može biti opasno ako u zemlji egzistira i država i paradržava. Da podsjetim, paradržava je sprega lica koja imaju političku ili državnu moć i lica iz mreže organizovanog kriminala.
Matrica prepoznavanja prethodno rečenog uvijek je ista – mnogo se priča o demokratiji, a moć se, umjesto institucija, nalazi u određenim klanovima. Operativci paradržave stalno potenciraju ugroženost države od neke druge ili države ili nacije, a klanovski specijalci rade li, rade. Na svim frontovima.
Posebno onim medijskim. A specijalci, po pravilu, uvijek od jednih žive (najčešće od poreskih obveznika), a za druge rade. Čak i pojedini članovi porodica boraca za slobodu i demokratiju mogu se naći u ulozi specijalaca.
Nesvjesni, nerazumni, ucijenjeni ili senilni – svejedno je. Oni su ubijeđeni da brane državu. Pod plaštom odbrane države, službe ih suštinski uvlače u stroj branitelja paradržave. Tako to rade mrak službe na čelu sa mrak tipovima.
Ali, procesi uvijek imaju svoju zakonitost. Posebno u društvima koja imaju elemente diktature. Diktatori sve drže pod kontrolom, ali je njihovo svrgavanje, za njih, uvijek veliko iznenađenje. I uvijek djeluje banalno. Tako je to bilo kroz istoriju. Ima još jedna formula kako u nekoj zemlji prepoznati koliko imadržave, a koliko paradržave. Ko silu države ne poštuje – nad njim će sila biti upotrijebljena.
To je formula za državu koja funkcioniše, a kojom su njeni građani zadovoljni. Ko silu zloupotrebljava – sila će ga glave doći. Uz uplašene građane, to je pouzdan pokazatelj da je paradržava tu. Koliko je u Crnoj Gori prvih, a koliko onih drugih, neka čitaoci sami zaključe.
Ozbiljna država nikada neće dozvoliti da joj većina građana uđe u socijalnu frustraciju. Sklon sam tvrditi da je, prije četvrt vijeka, kojim slučajem, prosječan crnogorski domaćin (tek sa osmogodišnjom školom) preuzeo vlast u Crnoj Gori, ona ne bi ekonomski ovako bila devastirana, a društveno i politički ovako raspolućena i zavađena.
Za ovoliko vremena on bi čak ovladao i politikom kao zanatom. Oni koji diplome imaju, a struku nemaju, utvrdu svoga opstanka uvijek traže u prevarantskoj politici i u paradržavi. Posljedice su zakonito identične – manjina prebogata, a većina je u stanju socijalnih frustracija.
Završni čin takvog stanja uvijek je isti – politička šizofrenija onih koji su državne institucije pretvorili u državne muzeje sa istim kustosima. Šizofreniju sprovode nad onima koji su socijalno frustrirani. Opet ponavljam, mnoge diplome (čak i one sa naučnim zvanjima) imaju, ali struku još uvijek nemaju.
Poučni su primjeri iz razvijenih vazduhoplovstava u svijetu. Osim malog broja izuzetaka, skoro svi oficiri službi i politički „komesari“ regrutovani su iz redova onih pilota koje je „stiskavac“ od letenja počeo udaljavati od struke. A po pravilu, ambicija ih ne napušta. Iako diplomu imaju, struku su suštinski izgubili.
Stabilno rukovođenje i komandovanje ima mehanizme kako se to drži pod kontrolom. Dok se ne dese društveno-politički lomovi. Upravo se to i desilo devedesetih godina prošlog vijeka. Dok su se komunisti iz ubjeđenja trudili da sačuvaju mir u zemlji, komunjare iz njihovih redova su se udružile sa mafijašima i raznim vagabundama koji diplomu imaju, a struku nemaju.
Mafijaški (nekada su se zvali špekulativni) zanati i nacionalizmi su bili najjači alat pri pojavi prvog fašizma. Sve je to, a pod izgovorom o ugroženosti države, ostalo do dana današnjeg. Samo što ga nazivamo drugačije – neofašizmom. I specijalci su danas mnogo osposobljeniji. Ima mnogo indikatora kako u nečijem (političkom ili državno-političkom) djelovanju prepoznati da li ima neofašizma.
Predizborna kampanja je jedan od tih indikatora. U zemlji u kojoj država ima nadmoć nad paradržavom, predizborna kampanja počinje danom raspisivanja izbora. Zavisno od političke kulture, može imati obrise i čistote i prljavosti.
Podsjećanja vlasti (i onih koji pretenduju da budu vlast) istinom na njihove riječi i djela su sastavni dio pozitivne kampanje, iako grešnici hoće da nametnu suprotno. Ali, u zemljama u kojima paradržava ima nadmoć nad državom, formula je uvijek ista.
Mnogo prije raspisivanja izbora, paradržavne neofašističke snage (da bi diskreditovali političke protivnike) političkom (i ne samo političkom) šizofrenijom „obavještavaju“ građane da je država ugrožena.
Obilježava se „krivac“, i onaj spoljni i onaj unutrašnji, uz obilježavanje mete, po ko zna koji put naglašavaju da su baš oni (iako šizofreno pohlepni) jedini spasitelji zemlje. Nakon toga, mrak službe, na čelu sa mrak tipovima, sa odredima specijalaca kreću u akciju.
Socijalno frustrirani najčešća su njihova žrtva. Teže žrtve od njih mogu biti porodice koje su specijalci uspjeli razvaliti. Branitelji paradržave javno satanizuju čak i one svoje najbliže koji se bore za demokratsku i pravno uređenu državu. I obrnutih slučajeva ima, ali znatno rjeđe.
Građani Crne Gore ne treba da se dodatno prepadaju. Procesi u Crnoj Gori imaju svoju zakonitost razvoja. Nad politikom kriminala blagovremeno nije sprovedena lustracija pa je logično da ona ulazi u svoju posljednju fazu – političku šizofreniju sa visokim stepenom diktature.
Totalnu vlast imaju, a govorom mržnje političke protivnike ruže li – ruže, bruče li – bruče. I pomisao na crnogorsko-srpsko izmirenje ih dodatno frustira. Tim izmirenjem iz ruku im se oduzima njihovo najjače neofašističko oružje – njihova propaganda da neka „zločesta“ nacija ugrožava državu. Inače, međunacionalne svađe su najsigurnija tezga neofašista i mafijaša.
Branitelji neodbranjivog su u većem problemu od samih branjenika, jer, u istoriji, diktaturu i neofašizam nikada niko nije uspio odbraniti. Branitelji neodbranjivog ulaze u zonu kolektivnog društvenog, moralnog i kulturološkog suicida. Poslije višedecenijskog depresivnog optimizma, dolazi vrijeme drugačije Crne Gore. One pozitivne.
Nikada u posljednjem vijeku u crnogorskoj kući nije bilo toliko posla kao što ga ima danas. Uskoro će to biti najveća i dobro uređena kuća. Pravi dom za sve.
Bonus video:
