Povodom teksta u Vijestima od 12. maja, pod naslovom “Nekada radilo 400 radnika”, a koji se odnosi na postupak privatizacije fabrike Elastik-plastika, kao dugogodišnji generalni direktor imam moralnu, ali i svaku drugu, obavezu da priložim svoje mišljenje, posebno ukazujući na nekadašnji značaj i ulogu navedene fabrike na privredni razvoj, ne samo Podgorice. Osim toga, želja mi je da ukažem i na ogromnu štetu koju danas trpi nacionalna ekonomija zbog zatvaranja ove kompanije.
Komisija za kontrolu postupaka privatizacije je na posljednjoj sjednici donijela zaključak da privatizacija preduzeća AD Elastik-plastika iz Podgorice nije ispunila očekivanja. U zaključcima Komisije navodi se:
“Prodaja kroz stečaj ovog privrednog subjekta može poslužiti kao loš primjer, gdje je očigledna šteta napravljena akcionarima i zaposlenim radnicima”. Zaključeno je i da firma više ne postoji, a da se novi vlasnik “Nal International” ničim nije obavezao, niti pokazuje ambicije, da se bavi organizovanjem bilo kakve proizvodnje i otvaranjem novih radnih mjesta.
Osim toga, Komisija je konstatovala da nije jasno zbog čega je državni menadžment, koji je upravljao firmom prije stečaja iz 2005. godine, povukao Plan reorganizacije iz opticaja, opredijelivši se za likvidaciju, kada se u Planu, koji je urađen na osnovu pravila struke, tvrdi da bi kompanija mogla uspješno da se reorganizuje i egzistira.
Ko je tada predstavljao državni menadžment zaista ne znam, jer sam napustio fabriku septembra 2001. godine, dakle četiri godine prije uvođenja stečaja. A da je Elastik-plastika mogla uspješno da posluje jasno je i pticama na grani, pa i otuda ovo obraćanje, jer sam u pomenutoj fabrici proveo skoro punih 11 godina na njenom čelu (došao sam početkom 1991, dakle u vrijeme nekadašnje SFRJ).
Sa kakvim potencijalima je raspolagala fabrika, najbolje govore sljedeći podaci – površina fabričkog zemljišta je skoro 24.000 m², tri proizvodne hale površine oko 10.000 m², najmodernija oprema, skoro 200 vrsta raznih alata i drugo. Tehnički kapacitet iznosio je preko 5.000 tona plastike.
U SFRJ je bilo većih fabrika plastike (npr. Jugoplastika - Split), ali modernijih sigurno ne. Preko 100 vrsta različitih proizvoda izlazilo je iz hala ove fabrike. Navešću samo najvažnije: plastični elelmenti za potrebe bijele tehnike, razne flaše, čaše za potrebe mljekarske industrije, razne vrste folija – najlon za plasteničku proizvodnju (na stotine tona), plastične gajbe za pivo i sokove (godišnje do milion komada), sve vrste plastične ambalaže, kese i drugo.
Osim crnogorskog, najvažnija tržišta su bila srbijansko i bosansko. Opsluživali smo desetak najvećih srbijanskih mljekara čašicama za jogurt i kesama za mlijeko. I za vrijeme ekonomske blokade SRJ (1992-1996.), i pored svih teškoća, probijali smo blokadu. Djeluje nestvarno činjenica da smo i za vrijeme ratnih operacija oko Dubrovnika dobijali sirovinu iz Zagreba (fabrika OKI-DOKI sa kojom smo prije rata imali izvanredne odnose). Sirovina je stizala preko Austrije i Mađarske. Iako u teškim uslovima poslovanja, plate za oko 400 radnika su redovno servisirane.
Kao plod takvog rada i rezultata došla je 1997. godina i nagrada Privredne komore Crne Gore. Te iste godine stigla je i primamljiva ponuda za privatizaciju firme od renomirane kompanije iz Italije, iz grada Franka Martina.
Poslije njihove posjete, zajedno sa predsjednikom Upravnog odbora (sadašnji visoki funkcioner u lokalnoj samoupravi), otputovali smo u Italiju na razgovore o privatizaciji. Bili su spremni da plate 10 miliona njemačkih maraka, a još toliko ulože u modernizaciju. Napominjem da je prije toga Ekonomski institut iz Beograda procijenio imovinu Elastika na 13,5 miliona maraka.
Po dolasku iz Italije upoznao sam Vladu, odnosno Agenciju za prestruktuiranje privrede i strana ulaganja o ponudi. Odgovora nažalost, nije bilo. A onda je došla 2001. godina, jedanaesta od mog dolaska. Plate su počele da kasne i došlo je do štrajka. Pod pritiskom štrajka, septembra iste godine, podnio sam ostavku.
Danas je Crna Gora siromašnija za jednu sjajnu fabriku. Siromašnija je za oko 10 miliona eura BDP-a, a njena platno-bilansna pozicija je negativnija za isti iznos, jer prema podacima koje sam prikupio ovih dana, Crna Gora godišnje uvozi proizvoda koje je nekada proizvodio Elastik, dakle oko 10 miliona eura.
Ako se tome doda da je, prema mojim analizama, Elastik mogao optimalno da zapošljava oko 200 radnika, tek se onda dobija prava slika štete nastale gašenjem ovog preduzeća.
Završiću jednom izjavom bivšeg ministra poljoprivrede Milutina Simovića, koji reče za Duvanski kombinat: ,,Da ga nema Crna Gora, trebalo bi ga izmisliti''. Ova izjava samo je još jedna potvrda opravdanosti izgradnje novog Duvanskog kombinata. Isto to kažem za Elastik - treba ga što prije aktivirati, bez obzira na činjenicu što je oprema, nažalost, rasprodata. Za takvu proizvodnju i profitabilan program lako je naći investitora.
Bonus video:
