Nagradno pitanje: koja je država prije tačno 20 godina sebe proglasila ekološkom, stavila to u Ustav, a kao strateške grane proglasila poljoprivredu i turizam?
I dopunsko: koja država već 20 godina krši Ustav i u kojoj od ovih oblasti je najgore stanje - stočarstvu, proizvodnji mlijeka i mlječnih proizvoda, poljoprivredi, voćarstvu, ribarstvu, razvoju sela, lovstvu, pčelarstvu, šumarstvu, vodoprivredi, ljekobilju, donošenju državnih planskih dokumenata, turizmu, infrastrukturi, upravljanju otpadom, održivom razvoju...
Ne treba biti stručnjak, pa zaključiti da je jedna originalna i plemenita ideja uništena, razbijena, rasturena, razbucana (ne mora baš tim redom), da je svih ovih godina služila za viceve, a da je vlast učinila skoro sve da u praksi ne ispuni svoju ustavnu obavezu. I da će za to opet biti kriv narod koji neće da ostane na selu i živi od obećanja i nikako da se navikne da smeće baca u kontejner. Niko da pomene teško nasljeđe koje su za sobom ostavili razni ministri i njihovi saradnici koji, uljuljkani u partijske jasle, ne brinu da će ih neko pozvati na odgovornost za sve što (nije)su uradili.
“Kako? Pa imamo zakone, zaboga. Imamo i strategije i planove za rješavanje problema otpada i otpadnih voda. Pogledajte koliko imamo institucija i ljudi koji se bave problemom životne sredine. Čekajte malo, pa nije sve tako crno. Eto, spasili smo Taru”, reći će nadležni.
Čemu zakoni, ako se ne sprovode? Kako je moguće da je za 20 godina izgrađena samo jedna sanitarna deponija, da se turisti i dalje brčkaju u vodi u koju ide kanalizacija i kako ćemo nabaviti milijardu eura koliko je potrebno za rješenje tog problema? Imamo institucija koliko hoćeš, koje ne sarađuju međusobno i zbog preklapanja nadležnosti za svaki problem krivicu prebacuju jedni na druge. Osim toga, zaposleni u njima ne ulivaju baš povjerenje. A Taru su spasli mediji i NVO, i time sačuvali obraz Crnoj Gori, dok se vlast po običaju okitila tuđim perjem.
A stvar je vrlo jednostavna: prvo se napravi lista prioriteta, onda donesu zakoni i istrajava na njihovoj primjeni. No, nije se imalo kad. Trebalo je preživjeti turbulentna vremena i stvoriti državu, ali i namiriti nezajažljive apetite domaćih tajkuna i stranih firmi sumnjivih kvalifikacija.
Ako nama prodaju bajke, Evropskoj komisiji nijesu mogli ni smjeli, pa su u odgovoru na Upitnik EK priznali da Crna Gora nema posebne programe u oblasti istraživanja i razvoja zaštite životne sredine i da nijesu uspostavljeni mehanizmi koji se primjenjuju za rješavanje pitanja uticaja problema u životnoj sredini na zdravlje ljudi. Priznali su da nema konkretnog akcionog programa za životnu sredinu sa kratkoročnim i srednjeročnim ciljevima, a kao glavne poteškoće u toj oblasti navedeni su nedostatak kadrova, nedovoljno poznavanje relevantnih propisa EU, nedovoljno integrisan pristup jačanju sistema upravljanja životnom sredinom, kao i nedostatak tehničkih kapaciteta izvršnih službi i stručnih institucija.
“U Crnoj Gori ne postoji harmonizovan sistem, niti nacionalni propisi za kontrolu emisije iz pokretnih izvora (automobila, kamiona, autobusa, itd.) koji su usklađeni sa EU standardima. Ne postoje posebni propisi koji se odnose na emisije industrijskih polutanata u vazduh, vodu i zemljište, već je ovo pitanje regulisano pojedinačnim propisima za vazduh i vodu. Ne postoji poseban propis kojim se uređuju emisije iz velikih kotlovskih postrojenja. Ne postoji službeni registar hemikalija na tržištu. Za sada nijesu utvrđena pravila za klasifikaciju, pakovanje i obilježavanje hemikalija. Ne postoji postupak prikupljanja podataka i procjene rizika za hemikalije u skladu sa zahtjevima evropskog zakonodavstva. Sistematski monitoring šuma u odnosu na efekte prirodnih i antropogenih faktora trenutno ne postoji. Problem sušenja ili umiranja šuma je jedan od ključnih ekoloških problema”, dio je odgovora na pitanja.
Nakon toga, o kakvoj mi to ekološkoj državi pričamo!
Decenije nebrige i činjenica da se ne može naći iole značajniji evropski dokument koji ne tretira problematiku životne sredine, uslovili su da će ispunjavanje uslova u toj oblasti predstavljati jedan od najvećih problema Crne Gore u planiranom procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Puko usvajanje propisa nije i neće biti dovoljno za postizanje standarda Evropske unije, a čini se da se ta činjenica prenebregava i da se prevelike nade polažu na to da će EU u oblasti životne sredine „progledati kroz prste“ Crnoj Gori, ako se steknu drugi uslovi za prijem u punopravno članstvo.
Dok budemo slavili značajan jubilej, mi koji tradicionalno patimo od manije veličine nikada nećemo priznati da smo opet sebi skočili u stomak, pa nikako da izađemo. Da se ne lažemo, svi bi rado izbrisali ono “ekološka” iz Ustava i otišli negdje. Kad ne izgradismo autoput, onda onako kao u pjesmi “Zbogom ostaj, ti prašnjava cesto”.
Bonus video:
