Kada se govori o pitanjima opšte kulture, univerzalno tj. primjenljivo za sve ljude u svim istorijskim periodima je to da je bolje više nego manje. To konkretno znači da je bolje pročitati deset knjiga nego sedam, posjetiti pet muzeja nego tri, učiti i govoriti dva jezika nego jedan. To je elementarna stvar.
I baš zbog toga što je elementarna, njeno namjerno zakidanje izaziva burne emocionalne ispade (a uskoro će i incidente) koji zamagljuju suštinu stvari. Crnogorskom režimu na čelu sa premijerom iz mraka Milom Đukanovićem i njegovim epizodistima na svjetlu dana Rankom Krivokapićem i Igorom Lukšićem - prvom u ulozi piromana, a drugom u ulozi vatrogasca - je to savršeno jasno.
Njima je to zamagljivanje prijeko potrebno jer nemaju nijedan drugi način da se održe na vlasti. Oni nemaju interesa da razbijaju kriminalno-koruptivnu strukturu koja čini okvir djelovanja na crnogorskoj političkoj sceni.
Zbog toga su se odlučili da aktiviraju jednu od „tačaka razdora“ koje su u prethodnom periodu implantirali u crnogorsko ustavno uređenje. I sa rezultatima izgledaju vrlo zadovoljni.
Stvar je naime u slijedećem. Vanredni parlamentarni izbori su u pripremi, a stvarni rezultati režima su katastrofalni. Siromaštvo i nezaposlenost rastu. Državne službe i institucije obrazovnog i zdravstvenog sistema su razorene i funkcionišu na ivici opstanka, u najvećem broju slučajeva zbog nekompetentnih, sklonih korupciji, ali partijski i kumovski podobnih rukovodećih kadrova.
Ekonomska kriza koja kao crna smrt hara Evropom već je zahvatila Crnu Goru. U takvoj situaciji jedina „dobitna“ kombinacija za ugroženi režim je stvaranje unutrašnjeg neprijatelja (tobože) na platnom spisku negativno nastrojenih spoljnih faktora. Selektivnim čitanjem bliže i dalje crnogorske istorije lako je pronaći čitave grupe dežurnih krivaca.
Posebno onih vezanih za srpsko naslijeđe, mada se i hrvatsko, bošnjačko i albansko pitanje, takođe, nalaze u igri i koriste po potrebi.
U isto vrijeme, uticajni dio bivših unionističkih opozicionih snaga u Crnoj Gori nije u dovoljnoj mjeri pokazao volju da se reformiše kako bi bez ikakve sumnje pokazao privrženost građanskoj Crnoj Gori i time izbacio iz ruku režima mogućnost da ih većini tj. onim 55,5% crnogorskih građana i građanki koji su glasali za nezavisnost vječno prikazuje kao opasan remetilački faktor.
Naime, ove partije nisu lustrirale tj. eliminisale iz svojih rukovodstava osobe koje su bile zagriženi učesnici i zastupnici velikosrpskog nacionalističkog projekta ranih devedesetih.
Nije naravno sporno da takvih ima i u redovima samog režima, jer se cijela vrhuška DPS-a i sastoji od Miloševićevsko-SANUovskih izvođača radova na terenu. Ali, uz pomoć oportunista i karijerista iz vrha današnjeg SDP-a koji deterdžentom svoje anti-ratne prošlosti ispiraju tuđe krvave košulje, sada se rukovodeći kadrovi DPS-a predstavljaju kao prvaci demokratije i svjetski humanisti, potpisuju inicijative regionalnog pomirenja i dižu spomenike (sopstvenim) žrtvama.
Bez kredibilne lustracije, većina opozicionih partija neće moći da na održivim osnovama formira zajednički front za ostalim ne-režimskim snagama. A bez zajedničkog fronta ne postoji potrebna većina za smjenu vlasti i pokretanje suštinskih demokratskih reformi. Otuda i zadovoljstvo režimskih zvaničnika. Što zapale, to ugase, a opozicija ostaje opozicija.
I to nije sve. Ovakvu dozlaboga komplikovanu situaciju, dodatno komplikuje još jedan, možda najvažniji činilac. Taj činilac je mafija. Ona ne poznaje niti su joj bitni bilo kakvi nacionalni ili jezički identiteti.
Mafija oblikuje stil razmišljanja i način života u današnjoj Crnoj Gori, pa je pitanje da li među cijelokupnom političkom elitom postoji dovoljno snage i hrabrosti da se razbije obruč u kojem je krupnim političkim ribama svih nacija, jezika i partija do sada bilo vrlo ugodno.
Izuzetnu važnost za sagledavanje ovog pitanja ima i nedavno objavljeni roman Olje Knežević „Milena & druge društvene reforme.“ Avgust nam dakle ove godine nije ubacio u misaoni prostor samo more primitivizama i s njima srođenih nacionalizama, nego i jedan autentični umjetnički dragulj.
Ovaj roman nije prvi koji oslikava ultimativnu moralnu degradiranost i surovost novokomponovanih crnogorskih bogataša-mafijaša i spregu između vlasti i kriminala. Takvi su na primjer romani Milana Popovića „Oklop“ i „Ibrahim“, kao i roman Balše Brkovića „Paranoja u Podgorici“.
Ali dok su protagonisti Popovićevih romana disidenti i profesori, a Brkovićevog emancipovani podgorički marginalci i ironični anarhisti, protagonistkinja Kneževićkinog romana Milena je neposredna, mada nevoljna posmatračica tog perfidnog svijeta novca, kriminala, orgija i nasilja.
Zato se njeno mišljenje mora uzeti u obzir. A Milena, poslije tvrdnje glavnog opozicionog lidera da je DPS vlast „gotova,“ promišlja: „Imao je skoro pola vijeka života za sobom, i sa jebenim sjajem u oku vjerovao je da će zla vlada biti smijenjena glasanjem. Nije znao za veličinu bogatstva koje su skupili, za dubine do kojih su dosezali debeli korijeni njihovih veza, za licemjerje stranaca koji su dolazili na ručkove.“
Ako je ona u pravu, onda prvi i neodložni korak u borbi protiv mafije mora biti osmišljavanje i priprema bojkota izbora do formiranja prelazne demokratske koncentracione vlade.
Bonus video:
