Pokušaću da učinim vidljivom vezu između tri slike u realnosti za 100 godina.
8. marta Međunarodnog dana prava žena! Prva slika, sastanak premijer L.I. sa prestavnicima civilnog društva na koji nisu pozvane ženske nevladine organizacije, kojim je isključeno 51% stanovništva “Crne naše”.
Želja da se ova namjera predstavi kao tehnički propust, nemanje stolica ili kao stav, premijer da ne prima pojedinačne grupe, da bi opravdao izostanak ŽNVO, je namjera kojom se kontinuirano žene isključuju kao najveći marginalizovani dio stanovništva.
Žene nisu pojedinačna grupa, radi se o polovini stanovništva Crne Gore. Ženske nevladine organizacije su svjedokinje da politika vlasti koja se sprovodi prema ženama nije ništa drugo do isključivanje i izostanak političke volje da se sprovedu politike rodne ravnopravnosti i akta koja su u ime države potpisana a štite prava žena - Premijeru Au revoir.
Slika dva – sastanak dijela civilnog društva sa predstavnicima Evropske komisije u Crnoj Gori, na kojem učešće uzeše oni koji su godinama odbijali da prihvate borbu i aktivnost ženskih organizacija za pitanja rodne ravnopravnosti. Sada se žele predstaviti kao zagovarači ženskih ljudskih prava na putu ka Evropi (komedijanti - instrumeti u igri vlasti o evropskim integracijama) stvarajući utisak da žene ovdje ne samo da nema ko da predstavlja, već da nisu spremne za velike utakmice. Hoće im se da se ignorišu rezultati koje su postigle ŽNVO, u uslovima koji nikada nisu bili isti za sve. Do juče su samozadovoljni sopstvenim neznanjem izvrgavali ruglu na svim mjestima, a i danas namirisani i ulickani, iI dalje predstavljaju pampure za suštinski angažman na polju ženskih ljudskih prava. Uz svesrdnu pomoć Evropske komisije u Crnoj Gori.
Slika tri - najsvježija i najasnija do trivijalnosti, u priči o 51% stanovništva Crne Gore - reklama Industrije mesa Panto-Market, koja pozva vrijedne domaćice da kupe i spreme za svoje porodice, povodom 8. marta, svinjče koje je jeftinije nego obično, samo za praznik! Čitaju reklameri i nalogodavci, dobro da je đavo odnio šalu, da je profit sve manji, računaju, kao i vlast i crkva, na žene - koje po patrijarhalnoj naredbi na sve načine isključuju iz javnosti, vraćajući ih ne-javnoj, nepolitičkoj sferi uticaja. Privatnoj na sve njihove resurse. I prije ove reklame žene su potrgovale prehrambene proizvode, na bonove, koje ime je dodijelila njihova radna organizacija i vlast, jer para nema - u dobrom soc-realističnom maniru - za 8. mart neće izostati cvjetići đetići. Ali zato ima za vojne misije. Oružjem protiv hljeba.
Da vidimo, iz ugla svjedokinje svakodnevice, gdje struja svijetli naskuplje po život, gdje je hrana poskupila, benzin takođe, komunalije, porez, gdje je samo ljudski život jeftin - za stogodišnjicu 8. marta, Međunarodnog dana prava žena, kakve veze imaju ove slike?
Sumiram: radnice i drugarice su prve izgubile posao u fabrikama koje su pod stečajem ili u rukama sumnjivih privatizacionih kompanjona; po novom Zakonu o radu i zapošljavanju osvojeni nivo prava je ukinut, radno mjesto više nije garantovano, nema zaštite na radu, postoji samo rad na određeno vrijeme gdje “gazda” kako to prije nekoliko, reče moja prijateljica, može da radi što želi jer su žene potčinjenija radna snaga koja se manje buni a više čuva svoj i tako nesiguran položaj da ne bi dokidala i tako krhku egizstenciju svoje porodice; mehanizmi kontrole poštovanaja zakona su slabi ili nekorisni što ide na ruku poslodavcima, a teško da u stanju straha od gubitka i te šake jada bilo koja radnica hoće i da ih aktivira; radna prava se krše na svakom koraku a gazde koriste zatajivanje mehanizama kontrole/nepoštovanjem prava iz zakona.
Ne postoje više sudovi za sporove iz radnog odnosa iz socijalističkog perioda, a koristi se konfuzno stanje između državnog i privatnog sektora koji funkcioniše na nivou robovlasništva. Žene se zapošljavaju u ekonomski lošije plaćenim granama, odakle su muškarci otišli. Radeći u siromašnijim granama podstiče se razlika u platama, gdje žena za rad i posao ima manje para od muškaraca. Žene su najveća nevidljiva manjina u koju staju različite grupe žena diskriminisanih po nekoliko osnova. Tako grupa koja je nevidljiva, više od drugih, jesu žene od koje su izgubile posao u vrijeme tranzicije a imale su između 40 i 50 godina starosti, i koje danas ne nalaze ili nalaze slabo plaćene poslove jer se na njih ne računa kao na radnu snagu.
Sve je manje instiutucionalne brige za djecu, zbog čega se prenaglašava majčinstvo, sakrivajući od lica javnosti upravo nesposobnost vlasti da se odgovorno bavi rješavanjem problema, tako da ženama ostavljaju da spasavaju vlast koja ih je pretvorila u roblje. Politika vlasti podstiče političku idotizaciju žena, interpretirajući njihovu pasivnost nezainteresovanošću i željom da ostaju kući - obnavljajući i učvršćujući patrijarhalnu ideologiju koja ženu vraća nazad sa javne sfere u okrilje privatnosti i porodice. Uz svesrdnu sofisticiranu pomoć međunarodni organizacija.
Uz tranziciju, rat je dodatno povećao nesigrnosti i egzistencijalno propadanje, podigao stopu svim vidovima nasilja nad ženama. Vlast nije ni u šali pokušala da obezbjedi ono što je sama potpisala. Politički subjekti i institucije vlasti Crne Gore, koje imaju naveću moć, rade protiv interesa žena - od isključivanja do ukidanja svih mogućnosti kada su državni fondovi u pitanju obračunavajući se na takav način sa onima koje misle kritički.
Veza između navedenih slika je izostanak političke volje svih učesnika, vlasti i opozicije, institucija sistema, čime se učvršuje mizoginija i patrijarhalna načela da je ženama mjesto van emacipacije i javnog djelovanja. Zato su neke žene na ulici. Bile su i biće i zabranjenog 21. marta - da stav “Dolje Vlada” koja isključuje 51% svog stanovništva, javno uzviknu na ulici - za to što nas je pretvorila u sirotinju za čiju bezbjednost ne čini ama baš ništa, dokidajući joj pravo i da govori i protestuje.
Ženama je dosta siromaštva i bogatih glavara, fašisoidnih sveštenika, oportunista, lumpenproletera koji sa naše grbače gule uz sve institucije kožu do kosti. Nespososnih i neodgovornih koji sjede na pozicijama za koje nemaju elementarne uslove sve usput hvaleći se sopstvenim neznanjem i novcem kojeg za njega dobijaju sa naše grbače.
Premijer L.I. i njegovi ministri zabranjuju PROTEST, i mirni i nemirni. Čitam, strah, iza ZABRANE, zloupotrebu moći radi očuvanja privilegija koje crpe iz našeg džepa. Moglo je da bude sve po zakonu, na mjestu i u vrijeme koje je regulisano dogovorom. Podvlačim 9. marta, pred 21. mart - žene se 100 godina organizovano i doslijedno bore za svoja prava. Mirno ili nemirno, i dalje će.
Bonus video:
