Svako ko je pročitao “Zgradu izgubljenih snova” (Jakubijanova zgrada), roman koji je 2002. godine objavio egipatski pisac Ala Al-Asvani, na revoluciju u Egiptu će gledati kao na zakašnjelu.
Čitaoci romana neće biti zapanjeni lakoćom kojom se raspala oronula konstrukcija režima Hosnija Mubaraka, niti talentom i hrabrošću onih koji su organizovali ovaj izvanredni dio istorije.
To je veoma komična i pronicljiva knjiga o stanarima luksuzne kairske stambene zgrade (koja stvarno postoji) koji ilegalno žive na njenom krovu. Kao oronuli hotel “Mažestik” u romanu “Nevolje” Dž. G. Farela, o kraju britanske vlasti u južnoj Irskoj, i Al-Asvanijeva zgrada je metafora za državu, a njeni stanari likovi koji prikazuju različite aspekte Mubarakovog Egipta.
Pretpostavljam da cenzori nikada nemaju neki smisao za humor, i da su ironija i parodija uglavnom iznad njihovih intelektualnih dometa.
Ali bilo mi je čudno što “Zgrada izgubljenih snova” nije zabranjena u Egiptu – ili u ostalim arapskim zemljama – i što je kasnije pretvorena u popularan i veoma gledan film. Al-Asvani je svojim čitaocima veoma jasno rekao šta je pogrešno u modernom Egiptu, i istovremeno demonstrirao da su, uprkos korupciji i policijskoj represiji, stanovnici Kaira isijavali harizmu i pokazali odvažni urbani karakter.
Stoga, sada kada se Jakubijanova država urušava, najinteresantnije pitanje nije „Zašto se to desilo“, već „Zašto se nije prije dogodilo“?
Godinama smo mi na Zapadu – sram nas bilo – širom svijeta promovisali demokratiju, ali, uprkos povremenom nježnom kažnjavanju arapskih despota, prihvatili smo da postoji arapski izuzetak od želje za slobodom i odgovornošću.
Dozvolili smo da prikladni kulturni stereotipi održe ono za šta smo vjerovali da služi našim državnim interesima.
Premda istraživanja Pju Centara nagovještavaju da su težnje porodica na Bliskom istoku slične bilo kojim drugima, većina nas je prihvatala ugodnu obmanu da većinski muslimanska društva ne mogu postići i ne žele demokratiju. Zar niko nije posjetio Tursku ili Indoneziju?
Ovim stavom su prikladno izbjegavani sporovi sa naftnim diktatorima. Štaviše, pod uslovom da nisu bili previše politički problematični vezano za Izrael, oni su mogli da zarade dobro plaćeno mjesto za našim stolom. Oni nisu morali da vole Izrael, pod uslovom da nisu bili previše grubi prema američkoj proizraelskoj pristrasnosti i njenom odbijanju da prihvati da insistiranje na neotuđivo pravo Izraela da postoji nije isto što i dopuštanje Izraelu da radi šta hoće.
Mnogi Arapi su i sami znali šta nije u redu sa njihovim regionom. Početkom prošle decenije, Program za razvoj Ujedinjenih nacija je objavio dva izvještaja arapskih javnih činovnika i akademika koji su ispitivali faktore u osnovi ekonomske stagnacije većeg dijela Bliskog istoka.
U velikom broju zemalja, oni su otkrili da su žene marginalizovane (mada, da budemo fer, ne u Tunisu), obrazovanjem je dominirala religija, vlada je bila autokratska, neodgovorna i korumpirana.
Uprkos svoj nafti i gasu ispod pustinjskog pijeska, rast je zaostajao, a nezaposlenost je skočila. Mladim muškarcima i ženama širom regiona su uništene nade, a ponekad su se okretali militantnom islamu kao jedinoj alternativi represivnoj državi.
Šta će biti dalje? Pa, možda za početak, mi koji živimo u demokratijama ubuduće ćemo odolijevati sugestijama da je ova ili ona zemlja imuna na čari slobode, vladavine prava i reprezentativne vlade. Ukoliko ne postoji "arapski izuzetak," ne postoji ni "kineski izuzetak".
Još važnije, mi na Zapadu bi trebalo da izbjegavamo da se hvalimo da smo nekako herosjki iz pozadine bili uzročnici fundamentalnih promjena u Tunisu i Egiptu. Umjesto što pričamo o demokratiji - za koju bismo dobili opravdan prezir Arapa – trebalo bi da ponizno i velikodušno ponudimo praktičnu pomoć u uvođenju promjena ka otvorenijim društvima.
Evropska unija se, na primjer, ustezala da pomaže razvoj vladavine prava, dobre politike i reprezentativnih institucija u arapskom svijetu, uprkos razvojnoj i političkoj saradnji sa njegovim vladama. Za zemlje koje žele takvu pomoć, u kasi EU ima prilično novca za ovu vrstu posla.
Takođe bi trebalo da shvatimo da se klima promijenila u odnosu na "ne-proces", koji nije uspio da donese mir na Bliskom istoku. Neuspjeh Izraela da u posljednjih nekoliko godina ozbiljno i odgovorno pregovara sa Palestincima znači da će sada morati da razmotri svoje diplomatske opcije u odnosu na arapski svijet u kome će vlade biti u obavezi da pažljivije slušaju stavove njihovih građana o Palestini.
Američki vojni komandant u Avganistanu, general Dejvid Petreus, i drugi su ukazali na štetan uticaj pro-izraelske pristrasnosti Amerike na njene interese u nekim od geopolitički najosjetljijih regiona svijeta. Možda će im se sada posvetiti pažnja koju zaslužuju.
Uprkos sumornoj slici na kraju 2010, nova decenija je počela sa svijetlim primjerom neumorne hrabrosti ljudskog duha. Neće biti lako ono što predstoji. Ali, bolje i s više nade? Možete da se kladite.
Copyright: Project Syndicate1995–2011
Bonus video:
