Da smo normalan narod, izbor bi bio lak i Crnogorci bi za predsjednika izabrali nekog od ponuđenih kandidata koji makar smije slobodno da prošeta ulicom, ode svakog mjeseca do banke za platu ili penziju, stane u red s običnim ljudima, popriča sa narodom na ulici, povremeno popije kafu ili piće u kafani sa prijateljima i starim društvom, ne obazirući se na okruženje, kao sav normalan svijet. Koji se ne okreće za sobom, podiže obrvu i beči bez razloga, da bude primijećen, kojem ne treba pancir i šminka, koji se ne boji svoje sjenke...
Predsjednik koji makar ponašanjem u realnom životu približno liči na nekog od nas običnih smrtnika. Sve prethodno pobrojano nije nikakav ideal, već bi trebalo da bude nešto što se podrazumijeva za normalan svijet, zar ne? Slovenac Borut Pahor je, na primjer, u svojoj državi prije nego što je dobio novi predsjednički mandat, tokom kampanje, danima i danima pješačio, uzduž i poprijeko, da bi sreo što više ljudi i sa njima makar malo više razgovarao i bio im bliži.
A, zamislite tog potencijalnog predsjednika MNE, iz ponude vladajuće oligarhije, koji već 30 godina ne smije da prošeta slobodno ulicom, pođe do pekare za hljeb ili trafike da kupi novine? Ne smije ulicu da pređe sam sa druge strane, na pješačkom prelazu, kao sav normalan narod u Podgorici. On je, vjerujem, prosto zaboravio kako se prelazi ulica: na crveno ili zeleno svjetlo? A, samostalni prelazak, preko Visećeg mosta, koji ljulja kao ovdašnji režim, od kada je izgrađen, predstavljao bi za njega čitavu vječnost. Da bi vozilom izašao iz grada njemu treba pratnja, saobraćajci i blokada najmanje tri ulice. Njemu je sve dozvoljeno.
Ovaj mogući predsjednik MNE prosto mora da bude nevidljiv u realnom životu i prije nego što bude izabran! Je li to normalno, ljudi moji? Možete li zamisliti taj paralelni svijet jednog čovjeka i njegov suživot, pored tih istih sluđenih i većinom ojađenih građana, koji beznadežno traje decenijama, a oni ga valjda zbog te otuđenosti i lažnog sjaja - još više vole?
Zamislite tog političkog dinosaurusa kojem je u pratnji malo desetoro ljudi, dvoje-troje blindiranih, naoružanih i skupocjenih vozila, kojem je potreban poseban kuvar i degustator (za svaki slučaj), poseban kurir za novine i ko zna za šta sve još... Kojeg tokom šišanja telohranitelji, na sve četiri strane svijeta, dvore kao da svakog mjeseca u centru Glavnog grada odlučuje o životu i smrti svojih podanika, a ne šiša kod brice?!
Ovaj drugi kandidat je, zbog svega navedenog, Crnogorcima decenijama, makar, prema broju prijavljenih potpisa za predsjedničku kandidaturu, miliji, nedostižniji i idealniji sa čitavim svojim virtuelnim svijetom.
Možete li zamisliti mentalni sklop više od 60.000 građana za koje ovakav čovjek može biti normalan i moguće samo jedan od njih? Bojim se da nam upravo zbog toga nema spasa.
Bonus video:
