Premijer Andrej Plenković i njegov kineski kolega Li Keqiang pritisnuli su crveni botun, koji naš narod zove još i puce, gumb iliti dugme, a posljednji, najveći, stotinu i pedeset metara dugačak pilot pelješkog mosta se zabio u morsko dno. Bam!
Mora da je čudesan osjećaj učiniti nešto takvo, osloboditi silu od bogtepitaj koliko meganewtona, zatresti mulj i rastjerati srdele, ciple, lubine i druga morska stvorenja dolje u dubini jednim jednostavnim pokretom, pritiskom na okrugli plastični prekidač koji izgleda kao igračka, kao dio scenografije za dječju emisiju.
Ali, to i jest igračka. Plenkovićev i Keqiangov crveni botun ne da nije zabijao pilot u dno zaljeva, već ni usisivač, električnu četkicu za zube ili štapni mikser ne bi mogao uključiti. On je bio je samo za šalu, per la finta. Nije bilo nikakvih žica ispod, ništa se nije spajalo ni sa čim. Bilo je to totalno bezveze. I bilo je, kad bolje pogledate, neobično uspjelo.
Kinezi vjerojatno nemaju pojma kako su pogodili, a ako imaju, to je demonski cinizam, genijalna dosjetka. Jer lažni uređaj, crveni plastični botun kao iz Turbo Limach Showa, upravo savršeno opisuje vlast Andreja Plenkovića. Hrvatski premijer jednako je beskoristan. Premda on nešto, kao, radi, pi-ar podrepine i dodvorice ne mogu dovoljno nahvaliti njegovu mudrost i energičnost, njegove odlučne poteze od kojih se zemlja trese, sve je to samo scenografija, kulisa, prividno i za šalu, bez veze sa stvarnošću.
Koje su zaista Plenkovićeve zasluge za veliki građevinski podvig u Malostonskom zaljevu? Što je on tu napravio da bi se osjetio svečano i pobjednički u trenutku kad je s kineskim kolegom pritisnuo onaj prekidač? Za usporedbu, pođimo tridesetak kilometara sjevernije od Brijeste na Pelješcu u kojoj se ovo dogodilo, u Ploče, gdje završava šestotračna autocesta koju su početkom stoljeća počeli Ivica Račan i Radimir Čačić, a završili Ivo Sanader i Božidar Kalmeta.
Iako ta investicija, znate i sami, nije u svemu bila uzorna i za podičiti se, već se još i danas suduje tko je i koliko pokrao, bio je to u većini ipak hrvatski posao. Napravila su ga domaća građevinska poduzeća. Tisuće su naših ljudi dinamitom razbijali litice, vozili valjke i buldožere, goli do pasa na pripeci razvlačili vreli crni asfalt i u hladovini ispod kamiona užinali tirolsku i polubijeli kruh. Ako bi se tesar udario čekićem po prstu, opsovao bi lijepo, naški, kurac ili pičku materinu, a ne kao ovi danas u Komarni, nešto nerazumljivo, na mandarinskom jeziku.
Potrošili smo, istina, mnogo na autocestu, ali smo i zaradili od nje. Milijuni kuna vratili su se natrag u plaćama i dnevnicama.
Naši inženjeri, tehničari, geometri, bageristi i mineri gradili su kuće, kupovali aute, školovali djecu od autoceste, i da su Ivica Račan ili Ivo Sanader u nekom trenutku, negdje uzduž pet stotina kilometara između Zagreba i Ploča napravili predstavu s lažnim botunom, kao što su vjerojatno i napravili, ne bi to skromno i samozatajno izgledalo, ali se predsjednicima Vlade ne bi moglo ni štogod ozbiljnije zamjeriti. Neka im bude, nisu bili sasvim beskorisni, složili bismo se nevoljko.
Međutim, kad Andrej Plenković, kojemu sve rade Kinezi i koji je na čitavom pelješkom mostu zaposlio jednog Hrvata, Olega Butkovića, pritisne crveni prekidač da, tobože, zabije sto pedeset metara nehrđajućeg čelika u morsko dno, to je samo žalosno.
Možete se samo rasplakati zbog nekada slavne hrvatske građevinske operative, zbog strojeva koji danas hrđaju i trunu i zbog svih onih inženjera, tehničara, geometara, bagerista i minera koji su posljednjih godina za poslom odselili u Njemačku, Austriju, Irsku i Švedsku.
Andrej Plenković mogao bi, u stvari, napraviti jedno crveno dugme i nasmiješen ga pritisnuti pred svima da pokaže kako je riješio nezaposlenost u Hrvatskoj. Ne bi to u osnovi bilo drugačije od onoga što je prije nekoliko dana napravio u Brijesti.
Jer, jednako kao što Kinezi rade most, Nijemci, Austrijanci, Irci i Šveđani zapošljavaju naš narod. Lijepo je, vidite, biti Andrej Plenković. Sve mu drugi rade.
(slobodnadalmacija.hr)
Bonus video:
