Stvarno, kako tretirati kolegu na poslu koji uvijek ima drugačije mišljenje? Koji na tvoje da si imala iznimno težak dan odgovara rigidno da nije vrijeme za privatne razgovore jer, zaboga, na poslu smo, ili, koji na tvoje da si zaboravila pomoćnom osoblju prenijeti informaciju o obaveznoj upotrebi dviju gumenih rukavica prilikom mazanja djece kremom za sunce, umjesto jedne kao do tada, još uzvraća arogantno da je to tipičan pokazatelj manjka koncentracije? I da sve ostane samo na tome! Da sve ne dobije epilog, odlazak kod šefa, u čijoj kancelariji se sve rasplamsa u nevjerovatan kliše denunciranja, poznat iz vremena kada su potkazivanje i strah bili neka vrsta mreže koja je još malo pa držala društvo i sistem na okupu.
Svi smo, uprkos različitim poslovnim kulturama koje su društveno-ekonomski sistemi etablirali kao posebne, bili u situaciji da doživimo nešto od ovoga što je napisano u uvodu. Potpisnica ovog teksta imala je sreću/nesreću da doživi kasnosocijalističku radnu kulturu bivše Jugoslavije, kao i ovu zapadnu koja je manje-više ista za cijeli zapadni svijet i ima ambicije da postane univerzalna.
Da mi se ovo desilo ranije, u radnom ambijentu pomenute bivše Jugoslavije, ja bih ovakvog radnog kolegu precrtala i uspostavila pravu hladnoratovsku zonu prema njemu. Međutim, to u ovim uslovima u kojima živim i radim ne ide. I ovdje, doduše, postoji definicija lošeg radnog kolege, ali staviti nekoga u nju, u tu definiciju, dug je proces i krajnje sredstvo.
Nakon edukacije i brojnih kurseva o međuljudskim odnosima, naviknete jednostavno daljude tretirate kao promjenljivu varijablu, jedno vrijeme se slažete s njima, a onda dođe period kad stvari uzmu drugi pravac. Osim toga, pravilnici po kojima radite i čiji je najvažniji cilj održanje radnog procesa, insistiraju da se sukobi i nesuglasice brzo prevazilaze. Već sama obaveza da svakog jutra pozdravite sve svoje radne kolege, govori da svi prethodni sukobi moraju da se brišu i zaborave, što i nije tako loše. U svakom slučaju, bolje je i produktivnije u odnosu na onu radnu kulturu koju pamtim kao traumatično tapkanje u mjestu jer akteri često nisu bili u stanju da izađu na kraj s različitim mišljenjima, pa su se partijske organizacije i gradski komiteti morali uplitati da zavađene kolektive vrate u normalno stanje. Da li je za sve bila kriva ambicija politike koja je kroz partijsku prisutnost htjela da posjeduje apsolutnu kontrolu nad ljudima i društvenim odnosima do najnižeg nivoa, ili pak nedovoljna edukacija zaposlenih na ovom polju, teško je sa sigurnošću tvrditi. Sa stanovišta nekoga ko skoro četvrt vijeka radi po ovim novim principima, meni se čini da je ovo drugo, ovo o edukaciji zaposlenih oko održavanja konstruktivnih radnih odnosa od presudnog značaja. Jer, za tih četvrt vijeka bila sam na toliko kurseva iz ove oblasti da bi samo oni, ti kursevi, mogli da budu podloga kakvoj diplomici, ako ne i pravoj diplomi. Naravno da iza svega stoji ambicija liberalnog kapitalizma da se bude efikasan, da se privatna sfera naših života ne prelije i ne osvoji poslovnu. Sjećam se koliko mi je samo teško padalo što relacije s posla nisu nastavljane i poslije posla, što se membrana koja je dijelila te dvije zone uporno držala i nije popuštala. Što i poslije ugodnih i sadržajnih božičnih ručkova i večera, ili seminara po velebnim kongresnim centrima, niste mogli uknjižiti novo lice u kartoteci prijatelja. U najboljem slučaju, dobijali ste poznanike koji kao i vi kruže ovim scenama na kojima se prodaju najčešće poznata znanja, samo u osvježenom i atraktivnijem izdanju.
Pa kad je sve tako, uglađeno i naizgled bezkonfliktno u ovom svijetu i važećoj poslovnoj kulturi, otkud onda situacije poput ove opisane u uvodu, upitaće se svako ko misli logički. Nije teško pretpostaviti da se radi o starijem kolegi. Iako je njegov nastup gotovo groteskan, on je u većini slučajeva iskreno zabrinut za sve što se događa na poslu. On je posljednji recidiv onog vremena koje je nosilo ideološku ostrašćenost. Mlađe kolege i zaposleni se pred ovako nečim povlače, a ako treba i mijenjaju radno mjesto.
Konformistička filozofija i stav da je život kratak da bi se trošio na loše radne odnose i konfrontacije koje nosi odbrana vlastitog stava, kao da su prevladali. Mladi su usvojili aktuelnu paradigmu radne kulture da nema nezamjenjivih na poslu, da je samo radni proces vječan. Da sve ide u tom pravcu govore i statistike u prilog. Samo u jednoj maloj Danskoj za posljednjih 10 godina broj onih koji su promijenili posao porastao je za 27 procenata, što će reći, da se posao mijenja u prosjeku svake treće godine, i naravno mladi su oni koji prednjače u tome. Pogotovo oni koji imaju specifična znanja i tražene edukacije skaču s jednog na drugi dobro plaćen projekat, bez potrebe za čvršćim vezivanjem. Istina, ta tendencija prema nekim stručnjacima opada u taktu sa starosnom dobi kada se zasniva porodica i kad život traži stabilnije okvire.
Summa summarum, teško je oteti se utisku da je savremena radna kultura uprkos svemu puna kontroverzi. Na jednoj strani, posao je najvažnija arena na kojoj se dokazujemo i na kojoj dobijamo potvrdu da naš lični projekat samorealizacije koincidira sa opštedruštvenim potrebama, dok na drugoj, naša ljudska suština pruža otpor. Ona kao da se migolji i ne dopušta da se sva preda i proda tržištu kao najvažnijem regulativnom faktoru kapitalizma i mostu između pojedinca i zajednice. Radni kolega s početka teksta zato i djeluje groteskno jer je ispraznio svoju ljudsku suštinu na račun ove poslovne. Takozvani frontstage je prevladao backstage, ako bismo problem gledali kroz teoretsku prizmu sociologa Ervina Goffmana, poznatog teoretičara koji upozorava na ovaj problem. Iako na tržištu moramo da igramo neku od igara, kao uostalom i u drugim sferama našeg života, potrebno je da stalno vodimo računa o našem ljudskom integritetu i autonomiji, na šta upozorava Erik Bern, isto tako uvaženi teoretičar, u svojoj poznatoj knjizi ”Koju igru igraš?” Posebnu zamku za našu ljudsku suštinu predstavljaju poslodavci i šefovi koji na poslu nude sve: redovne obroke, te fitnes i dejting, još malo pa nema potrebe da idete kući. U vremenu koje se ponosi da je slobodarsko, postajete rob ili kmet, a da to i ne primjećujete.
Za čitavu priču o međuljudskim relacijama na poslu važan je i podatak da danas rade čak četiri generacije zajedno, što je više nego ikada ranije, bar tako nas uvjerava BBC koji donosi ovaj podatak. Uprkos generacijskim razlikama, isti izvor nas takođe uvjerava da je svima zajedničko to što svi žele fleksibilitet na poslu i da su apdejtovani u odnosu na najnovije tehnologije. Međuljudski odsnosi se ne spominju, solidarnost i kolegijalnost, atmosfera u kojoj se pričaju vicevi i razmjenjuju recepti, ionako se gubi. Novi tip poslovne kulture kojom dominira nova, kompjuterska tehnologija, na putu je da oformi i nove međuljudske odnose u ovoj sferi našeg života. Bolje ili gore od onih ranijih, pitanje je kojim se zanimaju stručnjaci, kao uostalom i mi obični zaposleni ljudi.
Bonus video:
